Miroslava Binički bila je prva nastavnica pevanja u Beogradu i u Srbiji. Međutim, kod nas tada privatni časovi ovog nisu bila uobičajena pojava. Došavši iz znatno naprednije Nemačke, u kojoj je svaka iole imućnija kuća koja je držala do sebe uzimala privatne časova muzike deci, a naročito devojčicama, Miroslava je pokušala i u Beogradu da uspostavi ovaj metod nastave. Iako je bila izvanredan pedagog i profesionalac, kako bi privukla klijentelu, svoje usluge morala je da pruža ispod svake cene.

I dok su podjednako čuveni profesori muzike u inostranstvu u to vreme naplaćivli 2-3 lire, 2-4 marke ili 3 franka po času, Miroslava je morala da se zadovolji sa više nego skromnih pola dinara po jednom privatnom času.

Spektakularni koncerti koji se i danas prepričavaju

Od prvog koncerta koji je sa Beogradskim vojnim orkestrom Stanislav Binički izveo pred domaćom publikom, bilo je jasno da će on, uz Miroslavine savete i podršku, uvesti brojne novine i programske sadržaje. Beograd je spremno dočekaospecifičan muzički dah koji je Binički unosio u izvođenje kako svojih tako i kompozicija drugih autora.

Početkom 1904. godine Binički osniva "Muziku kraljeve garde" pri čemu angažuje vojne muzičare koji su imali najviše znanja, talenta i orkestarskog iskustva. Već 1907. godine ovaj ansambl postaje "Orkestar kraljeve garde".

U periodu do Prvog svetskog rata, delatnost Orkestra kraljeve garde i Stanislava Biničkog, kao njegovog rukovodioca i dirigenta, imala je veliki uticaj na srpsku muziku. I dok je on bio zadužen za organizaciju i dirigovanje, Miroslava Binički svakodnevno je radila sa solistima. Neretko bi se do duboko u noć supružnici konsultovali o daljim koracima i planovima.

Njih dvoje postavili su na scenu i nekoliko veoma značajnih koncerata održano je u srpskoj prestonici i u svima je učestvovao Binički sa suprugom i muzičarima Orkestra kraljeve garde. Na nekim od tih koncerata domaća publika bila je u prilici da prvi put čuje neka od velikih dela klasične muzike, kao što su kompozicije Hajdna ili Betovena.

Tako je 12. decembra 1907. godine u dvorani "Kolarca", izveden oratorijum "Sedam reči Hristovih" Jozefa Hajdna koji je pisan za solo glas, hor i orkestar. "Stvaranje sveta", Hajdnov oratorijum, izveden je 7. aprila 1908. godine u Narodnom pozorištu, a kruna svih uspeha bračnog para Binički bilo je izvođenje "IX Betovenove simfonije" koje je izvedeno 5. aprila 1910. godine u Narodnom pozorištu.

Koncert je bio spektakularan. Orkestar je činilo 75 muzičara i preko 120 članova hora – najbolji članovi više pevačkih društava. Stanislav i Miroslava Binički nadmašili su sva očekivanja i zauvek se upisali u istoriju srpske klasične muzike.

Kompozitor i dirigent, Stevan Hristić u "Srpskom književnom glasniku" napisao je: "Najzad je Beograd čuo IX Betovenovu simfoniju. Koliko rada! Koliko priprema! I koliko uzbuđenja. O izvođenju kod nas može se reći samo dobro, sa obzirom na naše muzičke prilike. G. Binički je dao upravo više no što naša muzička sredina može dati. Jer, on je stvorio naročitu priliku, naročiti hor i naročiti orkestar. Sve ovo mi u našim običnim prilikama nemamo".

Kad žena postavi liturgiju

Za vreme okupacije Srbije, Pera Milojević prota Vaznesenjske crkve, uputio je poziv Miroslavi Binički. Ne znajući šta je po sredi, ali sa verom u srcu, beogradska solo diva uputila se na razgovor u parohijski dom. Prota Pera ju je upitao da li bi mu učinila srcu drago i obnovila crkveni hor društva "Stanković". Binički se primila ovog zadatka i, kao i u svemu ostalom čega se latila, uspešno obavila posao. Prva liturgija koja je zapevana za vreme okupacije Srbije bila je veličanstvena "Liturgija Jovana Zlatoustog" koju je komponovao njen suprug, Stanislav Binički.

Za vreme okupacije Srbije, Miroslava je bila angažovana i na drugim crkvenim pevačkim muzičkim poslovima kao što je obnavljanje crkvenog hora Vaznesenjske crkve u Beogradu.

Tokom okupacije bila je optužena da vrši antinemačku propagandu, zbog čega se susrela sa brojnim problemima, naročito nakon što je, pod tmurnim oblacima II svetskog rata, u okupiranom Beogradu, tiho i nezapaženo, umro Stanislav Binički 15. februara 1942. godine.

Ona ga nadživela i preminula 5. avgusta 1956. ostavljajući svoj rad u amanet srpskom narodu.