Znate li ko su bili Ljubomir Jevtić "Crni", Milivoje "Kutuz", Jakov "Paklić", Đorđe "Mali Mile", "Komita", "Roda"? Ili "jataganmalci", "pištoljmalci", "savamalci", "dorćolci", "vračarci", "kesaroši", "vaćaroši", "pijačarci", "nišlije", "vranjanci", "hercegovci"...

To su nadimci stvarnih, realnih ljudi “sa one strane zakona” i bandi koje su harali Beogradom između dva svetska rata. Poznavaoci kažu, da je kriminal u prestonici bio i većeg obima, nego što je prikazan u jednoj od najgledanijih TV seriji "Senke nad Balkanom". I ne da je bilo “senki”, već se slobodno može reći da su dominirali “sivi oblaci” ispod kojih se odvijao jedan paralelni, nimalo bezopasni život, koji će zbog uticaja biti predmet interesovanja i tadašnje međunarodne zajednice.

To je period kada je prestonica bila izuzetno plodno tle da kriminal svih oblika procveta. Svi “preduslovi” bili su ispunjeni: razorena, siromašna, izašla iz ratnih strahota, socijalno raslojenja. One “velike” kriminalne radnje bile su specijalitet društvene elite, a na drugoj starni bili su siromašniji, sitniji lopovčići, ali ni malo manje opasni. Najokoreliji završavali su kao rudari u Boru. I sa jednim i sa drugim u prestonici nije se oskudevalo. Policija je imala “pune ruke posla”.

Od prevara preko “secikesa” do opasnog biznisa

Kada jedna država izađe razorena, iz do tada najvećeg ratnog sukoba u istoriji civilizacije, sa velikim ljudskim žrtvama i sa uništenom ekonomijom, valja očekivati da u prvim godinama posle oslobođenja uz siromaštvo, kriminal i korupcija cvetaju. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenca bila je prototip te formule od “vrha do dna”, pa je i slavni Arčibald Rajs upozoravao na te činjenice.

Dodamo li Svetsku ekonomsku krizu od 1928. godine koja je uzdrmala planetu kao “višnju na šlag” za cvetanje svih vrsta lopovluka i razbojništva, sve kockice su složene da se ispriča priča, ili deo priče o kriminalnoj mašineriji iz tog vremena.

Niko i ništa nije bilo “sigurno” od kriminalaca

Lopovi su krali sve na šta naiđu ne birajući ni vreme ni mesto. Od pijaca, kafana do prestoničke kaldrme. Krali su se novčanici, dragocenosti, kante masti, voće, meso, nakit, duvan. I veš na žici bio je meta sitnih prestupnika. Na meti su bili i stanovi, kuće i sve ono što se nalazilo u njima. “Radna mesta” kradljivaca bilu su šaroliki kao i njihov plen, a železnička stanica, te stanice gradskog prevoza posebno su bili na meti razbojnika. A oni bukvalno nisu prezali ni od koga ni od čega, pa su “robili” i  kasarne i bolnice.

“Čistili” su sve što im je došlo pod ruku. Narod je morao da čuva džepove jer su “operisali” i u crkvama i oko njih, železničkim kompozicijama, na dunavskim i savskim brodovima. Spisak “secikesa” bio je podebeo u Beogadskoj policiji već tridesetih godina prošlog veka. Nije manjkalo ni onih koji su bili klasični razbojnici. Sami ili “udruženi” nisu prezali ni od otimanja pazara, presretanja novčanih pošiljki koje su išle poštom uz korišćenje oružja pa je sve pomalo podsećalo na “Divlji zapad”. 

Dejan Stojiljlković, književnik bavio se ovom tematikom zapažajući da to vreme nije oskudevalo ni u onim ozbiljnim kriminalacima: “Za njima su bile raspisivane poternice koje su bile objavljivane u štampi, najčešće u "Policijskom glasniku". Tako je juna 1930. objavljena poternica za izvesnim Žakom Zarevim, dvadesetosmogodišnjim šoferom iz Njujorka koji je bio tražen zbog ubistva žandarma, uz poternicu se nudila i zamašna novčana nagrada”.

Dodatne “krimi oblake” nad Kraljevinom navukla je Svetska ekonomska kriza koja je trajala 11 godina. Policijski dosijei su se iz godine u godinu umnožavali i bivali sve deblji, a zatvorske ćelije sve popunjenije. Stojiljlković piše da je “kriminal cvetao svuda, i na dnu i na vrhu socijalne lestvice, a što je najgore, i među onima koji su bili zaduženi da ga suzbijaju, državnim organima, sudstvu i policiji. Faktički nije bilo žandara koji nije "primao pare".

Sa pojavom velosipeda i bicikl je postao omiljen predmet krađa. Atlas, Adrila, Nifa bili su popularne marke bicikla pa je u “Policijskom glasniku" izašao tekst da je Nikoli Belaniću ispred kafane "Nova skupština" neko pokupio skupi bicikl marke Viktorija. Kafane, kao sastavni deo života Beograda, bile su omiljena mesta za krađe, pa je ostalo zapisano u policijskim spisima, da su lopovi u dvorištu kafane "Složna braća" jednog gosta operušali čak i za revolver.