Kada je s početka ’70-tih godina počela da zalazi u domove Jugoslovena, jedna grupica čudaka dočekana je sa priličnim podozrenjem. Trebalo je neko vreme da se ovdašnja gospoda i gospođ(ic)e sprijatelje sa ovom družinom. Čudaci su, doduše, samo želeli da ih od srca nasmeju, ali oni kojima se valjalo nasmejati još nisu sa ovakvim humorom bili sasvim „na ti“.

Nije to bila specijalnost isključivo Jugoslovena, već je družini trebalo neko vreme da raskravi i ostatak Evrope. Specifični britanski humor, uz to poslužen u nadrealističnom pakovanju kakvo se do tada nije videlo i čulo, tražio je publiku kojoj nije smetalo da se saživi sa ovim neformalnim igrokazom. Pogotovo kada im se i čudaci predstave u pomalo neobičnoj formi „letećeg cirkusa“.

(Ne suviše) stroga beogradska publika

Beogradski FEST, gde su Pajtonovci prvi put doleteli na veliki ekran, bio je prilika da se i stanovnici glavnog grada sprijatelje sa ekscentričnom ekipom Engleza. Za nju samu, susret sa Beogradom zapravo nije bio prvi u nizu. Na svom matičnom Ostrvu, gledaocima su se uživo predstavili u pozorištu „Beograd“, a u međuvremenu su se razleteli pod pokroviteljstvom britanskog BBC-a.

Videvši ih 1971. na FEST-u, gde je „Leteći cirkus Montija Pajtona“ prikazan kao celovečernji film, beogradska publika je ove čudake prihvatila bez mnogo predrasuda. Cirkusanti su u to vreme za sobom imali nepune dve godine televizijskog staža. Po svemu sudeći, Beograđani, za razliku od Britanaca, nisu imali mnogo zamerki.

Štaviše, u Ujedinjenom Kraljevstvu, šalu je nakon emitovanja prve epizode shvatilo svega milion i po isprva zbunjenih gledalaca – što beše svega 3% tadašnje britanske populacije. Još manje su se „Pajtonovci“ dopali pojedinim urednicima BBC-a, koji su emisiji udelili epitete poput „odvratne“ i „nihilističke“. U Beogradu su spram toga izostale oštre kritike poput ovih, iako se i ovdašnjoj publici valjalo navići na iščašeni britanski humor.

Duhoviti amateri ili vrsni profesionalci?

Osim čudaka okupljenih pod čudnim nazivom, glavni i odgovorni za ovaj humoristički incident bio je i sam BBC-ove gore list. S kraja ’60-tih godina, Beri Tuk – inače „čovek zvanično zadužen za smeh“ u ovoj medijskoj korporaciji – dao se u potragu za ekipom koja bi osvežila humoristički TV program.

Mada je i sam karijeru posvetio komediji, Tuk je ovoga puta odlučio da zaobiđe profesionalne komedijaše. Njihove ponude je bez dvoumljenja odbijao, želeći da pred kamere dovede amatere, do tada anonimne pojedince koje tek čeka put probijanja do šire publike.

„Audicija“ je za Tuka najpre podrazumevala sistematično češljanje reklamnih blokova. Instinkt ga nije prevario, jer mu je pažnju skrenula jedna neobična špica. Osim što su autori očito smatrali da je iritantno nametanje proizvoda poptuno besmisleno, ovo je spram klasične reklame bio maštoviti gemišt crteža i fotografija. Iza njega su, kako je doznao Tuk, stajala petorica „čudaka“: Teri Gilijam, Grejem Čepmen, Teri Džons, Majk Pejlin i Erik Ajdl.

Lovca na talente najpre je iznenadilo to što su momci svoje TV kolaže krojili isključivo radi sopstvene zabave. Još jedno iznenađenje beše i to što su sva petorica entuzijasta bila daleko od amatera – svi su do jednog bili vlasnici diploma prestižnih britanskih univerziteta. Petorica lekara i pravnika sa Kembridža i Oksforda očito su imali talenta i za pakovanje duhovitih pošalica u televizijski format.

Između žestokih kritika i sablažnjivih gledalaca

S početka ’70-ih godina, „Leteći cirkus“ je i u Jugoslaviji pomalo zbunjivao publiku. „Pajtonovci“ su svoje nastupe krojili u nisku humorističnih skečeva, prekidajući ih naizgled nasumičnim koktelom nadrealističnih animacija. Za ovdašnje kritičare, humor „Pajtonovaca“ bio je „subverzivan, šizoidan i minerski“, a gledaoci su isprva manje-više bili podeljeni.

„Pajtonovci“ su u to vreme na male ekrane dospeli zahvaljujući TV studiju iz Sarajeva. Deo publike ih je otpisao od samog početka, a drugi su na ovu šizoidnu družinu najpre morali da se priviknu. Od usiljenog smejuljenja, lagano su, iz nedelje u nedelju i sa svakom novom epizodom, počinjali grohotom da se smeju. Ipak je ovakav format još bio neviđen i nečuven, čime se „Leteći cirkus“ upisao na stranice televizijske i pozorišne istorije.

Diplomci sa Oksforda i Kembridža postali su rodonačelnici nove ere britanske komedije. Naposletku, prilično je zbunjen ostao i čovek zaslužan za njihov televizijski debi.

Videvši kako izgledaju „seanse“ na kojima nastaju kultni skečevi, Beri Tuk je ostao istinski šokiran. Njegovi štićenici su katkad scenario pisali uz asistenciju dobre kapljice, po sistemu piši-briši i uz spontane ispravke i prepravke. Neretko bi se i sami zacenili na sopstvene šale, što je značilo da su uspešno prošle „recenziju“. Takav je, između ostalog, bio i moto ekscentričnih cirkusanata: „Mi ne tražimo od publike da nas voli, već želimo da je nasmejemo“.

Leteći cirkus pod palicom veoma lošeg agenta

Sem petorice stalnih članova, „Leteći cirkus“ je tokom nekoliko godina proširivao svoju trupu. Za to vreme Gilijem, Čepmen, Džons, Pejlin i Ajdl ostali su njegova okosnica. Spontana i maštovita, sa popriličnom dozom satire, ekipa je svoje skečeve nastavila da kroji u slobodnom stilu. Nije im trebalo mnogo da raskrave dotadašnja pravila komedije, a još manje da se okupe pod kultnim nazivom.

Nasuprot inicijalnim nagađanjima, Monti Pajton je bio i ostao fiktivna ličnost. Identitet je dobio nakon što je BBC prethodno odbio nekoliko predloga za naziv serije. Urednici britanske televizije imali su samo jedan uslov: da se u naslovu nađe reč „cirkus“. Neko se iz družine dosetio kako je prisustovao jednom vašaru na kom je nastupala grupa vremešnih akrobata, a nosila je pomalo neobično ime „Leteći cirkus“.

Valjalo je još odgonetnuti i čiji će biti ovaj drugi, televizijski cirkus. Kako su sami „Pajtonovci“ procenili, ime Montija Pajtona je savršeno pristajalo nekome ko je nalikovao „lošem pozorišnom agentu“. Prezime mu je nadenuo legendarni Džon Kliz, te je pala i odluka da „Leteći cirkus“ bude Monti Pajtonov. Lišeno skrivenog značenja, ime pod kojim se trupa okupila beše spontano sročeno, baš kao što su to bili njihovi skečevi i nadrealistične ilustracije.

Iz starog hangara do svetske slave i nazad

U narednih pet godina, ekscentrična družina Engleza snimila je 45 epizoda „Letećeg cirkusa“. U međuvremenu se razletela širom Evrope i Amerike, prekrojivši standarde kultnog britanskog humora. Za to vreme, skečevi su se iz nedelje u nedelju pratili i na malim ekranima u Jugoslaviji.

Naposletku se i domaća publika sprijateljila sa ovom izvrnutom satirom. „Pajtonovci“ su i na ovim prostorima zadržali kultni status, ali su igrajući po sopstvenim pravilima osvojili i svetsku slavu. Serijal je postao tema filmova, a od skečeva su nastajale knjige, čak i gramofonske ploče. A „cirkusanti“ su sve vreme želeli da ostanu dosledni svom upečatljivom stilu. „Još uvek radimo u jednom starom hangaru i za kancelariju nam služi obična šupa“ – ovako su se „hvalili“ svojim uslovima za rad u prostorijama britanskog BBC-a, a po sopstvenom priznanju, više od toga nisu ni priželjkivali.