Plan je bio da venčanje mladog para i nadalje ostane tajna. Otuda je i Maša na suprugovu molbu imala držati jezik za zubima. Ispostaviće se, međutim, da joj zbog toga nije bilo pravo.

Oto je to shvatio već istoga dana. Doznavši da njegova voljena „piše i šalje neke ceduljice“, iz revolta je odbio da je vidi. Te večeri u domu Rajtingera zazvonio je telefon. Kada ga je glas sa druge strane žice pozvao da izađe u varoš, mladić je zabrinutim roditeljima rekao da odlazi sa prijateljima na večeru.

Ono što ga je u varoši dočekalo beše – hladan tuš. Sastavši se sa Mašom, supruga mu u naletu žestine priznaje da je sve bila laž: niti je imala ušteđevinu, ni službu u štampariji. Štaviše, od Ota je zahtevala da se odsad on stara o njoj – u suprotnom će već „naći načina da se brine za sebe“.

Oto Rajtinger je bio skrhan. Nakon rasprave koja je potrajala sve do iza ponoći, vratio se kod roditelja u nameri da za svagda okonča dramu.

Gorki epilog najkraćeg prestoničkog braka

Da je nešto opako mirisalo na nevolju, Otovi roditelji posumnjali su odmah narednog jutra. Već je bilo 9 časova izjutra, a Oto – što za njega nije bilo uobičajeno – još nije izašao iz svoje sobe.

Kako vrata behu zaključana, Franja Rajtinger ih je morao razvaljivati. O prizoru koji je zatekao već dan kasnije je brujala i beogradska štampa. Oto Rajtinger obesio se o šnur svoje pidžame – tako ga je, u uglu njegove sobe, zatekao i otac.

Nije bilo dvojbe da je reč o samoubistvu: pre nego što je sebi oduzeo život, mladi apotekar ostavio je tri oproštajna pisma. Dotučen Mašinom izdajom, ispisao je razloge zbog kojih se odlučio da prekrati sebi muke. Oto Rajtinger sahranjen je uz prisustvo brojnih Beograđana, a jedina koja se nije našla u oproštajnoj povorci beše ožalošćena Marija Kukolj.

Naime, Maša je istog dana pala u postelju, veoma potrešena ovom dramom. Mada je nesrećni madić već sve potanko obrazložio, i crnokosa lepotica je iznela svoju verziju priče. Objasnila je da je Oto želeo da se venčaju još godinu dana ranije, te da je znao da je Marija bila siromašna, da je imala samo četiri razreda gimnazije i bila pitomac Kola srpskih sestara. Čak i njena služba u štampariji beše „laž iz dobre namere“ – sve kako ih Otova majka ne bi ponovo razdvojila.

Potom je i Otu priznala da zapravo radi kod jednog advokata. Svoju ljubav je dokazala i time što je iz pravoslavlja prešla u suprugovu veru. Međutim, za argumente beše prekasno – nijedan nije mogao vratiti život izneverenog mladića.

Naposletku je ostala tek gorka priča o izdaji. Spram „odbrane“ ožalošćene udovice, najglasnije su govorila pisma nesrećnog Ota. Usled neslućenih preokreta, brak između mladog apotekara i lepotice sa obale Save beše i najkraći u prestonici, i trajao je svega – 26 sati.