Nova godina kuca nam na vrata. Hteli mi to ili ne, retko ko je ostao imun na novogodišnju histeriju, pitanja “gde ćeš za Novaka”, presiju kupovine poklona, haljina, štikli, đinđuva... Da se čoveku zavrti u glavi.

Da ne pričamo o bespotrebnim nabavkama količina hrane kojima se može nahraniti ne samo jedna porodica i gosti koji dođu, već i pola vojnog garnizona. Kao da će 1. januara neko doneti odluku da se zatvore sve prodavnice i ljudi zauvek ostave bez osnovnih životnih potrepština. Kao da će nastupiti konzumeristički Armagedon.

A, kako je osamdesetih godina prošlog milenijuma, u doba koji mnogi danas opisuju kao "stara dobra vremena", izgledala novogodišnja groznica u Zemunu?

Foto: Privatna arhiva

Zemunska ruska salata, oblande i ostale đakonije

Pripreme bi polagano počele nešto posle nekadašnjeg Dana armije, 22. decembra. Tad bi zvanično počela zima, iako bi zahladnelo daleko ranije. Neretko je već bilo i snega, što je klince, kao i danas, neizmerno radovalo. Nova Godina pod snegom – šta ćeš lepše!

Ako vas pamćenje služi, sigurno se sećate da tada nije bilo prodavnica na svakom ćošku. Jedna, eventualno dve u kraju. U novogodišnju nabavku svi su išli tamo. Još češče u centar, na zemunsku pijacu.

Novogodišnji jelovnik skoro uvek je bio isti: ruska salata, pečenje, ren, pečene paprike sa belim lukom, oblande slane i slatke i, naravno, njeno visočanstvo torta. Sa čokoladom.

Nabavka je započinjala odlaskom u pečenjaru. Valjalo je na vreme poručiti meso i podići ga što kasnije 31. decembra kako bi bilo toplo i hrskavo.

Pripremanje ruske salate bila je posebna avantura. Moja baka bi prvo kuvala šargarepu, potom grašak i na kraju krompir. Ostali ukućani bi seckali namirnice. Povadile bi se daske, postavile na veliki trpezarijski sto i "Hasan seckati" što reče crtani film…

Noževi bi zveckali dok je "planina" u vangli rasla. Onda bi nestala, pa bi na red došlo novo povrće i, na kraju, šunka - jer šunka se vole.

U kuhinji se za to vreme mutio majonez (da kako, od svežih domaćih jaja). Kad bi se sve sjedinilo i izmešalo, ruska salata na zemunski način odlazila bi u hladan špajz “da se odmori” i podruži sa oblandama i ostalim đakonijama. Za to vreme svi su pokušavala da se obuzdaju dok im je "voda curila" iz usta.

Foto: Privatna arhiva

Jelka – kraljica decembra 

Zemunska nova godina nikako nije mogla da protekne bez jelke. Kupovale su se u centru, ispred robne kuće Beograd ili na zemunskoj pijaci. Roditelji su nas vodili da biramo. Morala je da bude posebna, razgranata, ne prevelika…

Najvažnije je bilo da nam probudi maštu kako će Deda Mraz pod njom ostaviti baš ono što smo želeli. Bicikl, igračku, Barbiku…

Pošto bismo odabrali, za nas najlepšu jelku, brzim hodom bi krenuli ka kući. Cupkali bismo i požurivali, željni kićenja.

Kod kuće bismo pažljivo birali ukrase, gurali ruke među iglice iako su nas bockale. Jelka je morala da šljašti.

Još ako bismo imali beli sprej da crtamo po prozorima – pa našoj sreći ne bi bilo kraja. 

Svetlom okićeni centar

Žila kucavica Zemuna bio je deo oko robne kuće Beograd. Tu su prolazili autobusi koji su išli ka Beogradu, moglo se pazariti sve “od igle do lokomotive”, pa čak i prskalice koje smo obožavali, a majke i bake prezirale jer su im iskrice progorevale tepih i nameštaj.

Inače, u centru nije bilo samo jelki. Moglo se pazariti sve – od ukrasa, šarenih svetlećih lampica, zlatnih zvezdi za vrh jelke i gerlandi – čupavih, mekanih, zlatnih, srebrnih, crvenih, plavih i zelenih. U to vreme si mogao da biraš između ovih pet boja. Možda je bila i bela, ali samo kod bolje snabdevenih uličnih prodavaca.

Robna kuća bila je okićena svetlucavim lampicama, a u izlogu bi se baškarile igračke koje smo u to vreme želeli i voleli: čuvena zelena ponika – ko ju je imao bio je car u društvu, ili BMX – drumski razbojnik koji je svaki dečak želeo više nego da, nekoliko godina kasnije, gleda spot Samante Foks.

Foto: Privatna arhiva

Čestitke sa krasnopisom

U to vreme slale su se prave čestitke. Mogle su se kupiti u pošti, knjižari, na uličnim tezgama... Na kvalitetnom debelom papiru bili su štampani crteži predivnih zimskih motiva – okićene kuće, konji koji kroz sneg vuku kočije u vedroj zimskoj noći, Deda Mraz ispred jelke koji u krilu drži dečaka i devojčicu dok ga radoznala kuca vuče za nogavicu...

Bilo je i čestitki koje je izrađivao UNICEF. Deca raznih krajeva naše planete slala su svoje crteže koji bi bili pretvoreni u novogodišnje čestitaonice kojima smo pomagali i da neka druga deca, tamo daleko od nas, budu makar malo srećnija.

Poslati nekome čestitku za novu godinu bila je, ne samo normalna stvar, već i veoma važna. Bilo je delova zemlje u koje telefon (nekada znan kao fiksni, a u to vreme jedini) nije bio uveden. Tako da je čestitka bio jedini način da nekome poželite srećne praznike.

U našoj kući baka je bila zadužena za pisanje novogodišnjih želja drugima krupnim krasnopisom. U rokovniku je imala spisak svih koje je volela i kojima je želela da poželi sreću, zdravlje i ljubav. Ostali ukućani bi se, nakon čitanja i srećnog osmehivanja, potpisivali.

Na adresirane i zalepljene koverte lepile su se markice na kojima su bile slike važnih ljudi, građevina ili događaja.

Mi, deca, naročito smo uživali da ih ubacujemo u poštanske sandučiće, one žute kutije zakačene na strateškim mestima u Zemunu. Jedna je bila kod Muhara, druga u centru, kod Pinkija… Sa radošću bismo podizali žuti poklopčić i gurali pismo među pokretne metalne pločice koje su podsećale na red žuto obojenih rasklimanih zuba.

Bilo je to vreme kada su svi rado otvarali svoje poštanske sandučiće isčekuući pisma ili čestitke, a ne samo bele koverte sa računima.

Novogodišnji program 

Osamdesetih godina postojala su samo dva kanala – RTB 1 i 2. Novogodišnji program bio je šarenolik, od pesme preko igre, komičnih skečeva i gegova.

Žene su bile u dugačkim svečanim haljinama, muškarci u odelima. Reklame su retko prekidale program, a tada su se zvale EPP (ekonomsko propagandni program).

Klinci bi bili presrećni što im je dopušteno da ostanu do kasno i gledaju u tu čudesnu kutiju zvanu televizor.

Foto: Privatna arhiva

Proslava nove godine

Zakazati kod frizera za 31. decembar tada je bila nemoguća misija (premda ni danas nije baš mnogo bolje). Ko nije uspeo na vreme da obezbedi termin, kod kuće je stavljao papilotne. Jedan deo Zemunaca novogodišnju noć provodio bi uz zabavu u nekom od zemunskih restorana. Ko je želeo da bude viđen išao je u hotel Jugoslavija, gde su na proslavu dolazili iz svih krajeva bivše Juge. Dame u raskošnim toaletama, muškarci u trodelnim odelima…

Išlo se i u “Šaran”, “Veneciju” i druga kultna mesta Zemunskih boema.

Za one koji su imali nas, sitnu decu, najluđa noć provodila se kod kuće. Često sa prijateljima i kumovima koji su, takođe, imali –  nas. Bili bismo u sobi u kojoj bismo se igrali, grlili, tukli, malo jeli, plakali, pa sve ispočetka.

I oni malo stariji su imali sličnu zabavu. Oni još malo stariji su se nadali da će na nekoj kućnoj žurci ili sedeljci, ukrasti prvi poljubac i ući u novu godinu kao par.

Ipak, najlepše je bilo najmlađima. Njima je dolazio Deda Mraz, kojeg bi glumio neko od članova porodice predhodno otišavši “kao” u kupatilo.

Večerali bismo nekoliko puta, i čekali da na televiziji počne odbrojavanje. Na “nula” poželeli bismo da nam nova godina donese radost i sreću, igračke, batu ili seku, ljubav, poniku ili BMX…