"Prodavati amrele" u žargonu beogradske čaršije na prelazu iz 19. u 20. vek, značilo je praviti se lud i odbijati da se mešaš u stvari koje te se ne tiču i gledaš svoja posla. Ovaj izraz lepo se odomaćio i postao gotovo uzrečica u ondašnjim kafanama, a svoj nastanak duguje zapravo jednom majstoru za kišobrane, čoveku po imenu Moša Avram Maca koji je, na uglu Vasine i Zmaj Jovine ulice, imao veliku radionicu, koju je nazvao "Prva srpska fabrika amrela".

I zidovi imaju uši

U to vreme politička situacija u zemlji bila je, što bi se reklo, "čupava". Policija je muke mučila sa protivnicima vlade i kraljeva Milana i Aleksandra, pa su pažljivo osluškivali sve abrove koji su kolali kuloarima.

Bilo je dovoljno izgovoriti nešto što se, makar iz daleka, moglo protumačiti kao "prenošenje lažnih vesti", "oporočavanje vlasti", "širenje uznemirujućih glasova" ili slično, da bi se dopalo zatvora. Zato su se ljudi mudro uzdržavali od toga da, u neproverenom društvu, izgovaraju bilo kakve kritike na račun vlasti. Strahovalo se da i zidovi imaju uši.

S druge strane, taktika policije bila je upošljavanje provokatora koji bi prišli čoveku i počeli da kukaju: "Pa ovo je strašno šta se radi. Država će sigurno propasti! Čemu vodi sve ovo?"

Čim bi neko nesmotreno upao u njihovu zamku i počeo da i sam govori pogrdno o vlasti, u sledećem trenutku već bi se našao u apsu. 

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije - Prodavnica Moše Avrama

Mudra taktika

Sa svim ovim stvarima Moša Avram Maca, Jevrejin iz Niša koji je sebe smatrao Srbinom Mojsijeve vere, pronašao je genijalan izlaz. Jednostavno nije želeo da razgovara o politici sa bilo kime. Iz svake potencijalne zamke izlazio bi rečima: "Mene to ne zanima, ja prodajem amrele".

I zaista, pravio je vrhunske. Od kišobrana i sunciobrana za dame i gospodu, do onih koje su kafane koristile za svoje bašte. Proizvodio je ženske suncobrane u svim bojama, a posebno svadbene od bele čipke, kao i plave kišobrane sa jakim štapom koji je mogao da posluži i kao batina u slučaju nekakvog razračunavanja.

Naročito je hvalio svoje sunco-kišobrane koji su bili beli dok se ne pokvase, da bi pocrneli na kiši.

I posao mu je baš dobro išao, budući da su, sve do Prvog svetskog rata, gospoda stalno nosila suncobrane bojeći se sunčane kapi, a sve prema preporuci lekara koji su ovu praksu savetovali kao preventivu od sunčanice i nervnih zamora od žege.

Kako bi se reklamirao, Maca je štampao i svoje plakate na kojima je naveo: "Amreli štite čoveka od vlage i nazeba, oni čuvaju odelo i sam ugled čoveka, jer niko ne izgleda dobro kad pokisne. Najzad, svaki Srbin i domaćin čovek treba da nosi amrel da ne bi izgledao kao adrapovac!"

Njegovo geslo glasilo je: "Čovek može ići i bez donjeg veša, jer se to ne vidi, ali ne i bez amrela, jer se to vidi."

U svojim marketinškim naporima trudio se da bude inovativan. Tako je gazdama berbernica i bakalnica slao slatke slike mačića i štenaca ispod kojih je pisalo "Prva srpska fabrika amrela – Maca", a oni bi ih postavljali na zid.

Zahvaljujući svom radu, Moša Avram Maca postao je bogat i ugledan čovek čije su mišljenje ljudi tražili i voleli da čuju. Međutim, njegova mudrost nalagala je da o politici ne razgovara nikada i ni sa kime.

Na svaku "provokaciju" odgovarao bi sa: "Ne znam ništa, prodajem amrele".

Foto: "Male novine", 1899. - Oglas Moše Avrama Mace

Uvek na dobrom glasu 

Svakoga dana gospodin Moša Avram Maca, pre posla, prošetao bi do Grand hotela i popio kafu. Iako su se tu okuplali beogradski naprednjaci, sa njima ne bi ni reč o politici prozborio. Kasnije bi u svojoj radnji primao na razgovor i kafu razne činovnike, književnike i umetnike sa kojima su političke teme, takođe bile tabu.

Ipak, iako nije bio raspoložan za razgovor o gorućim temama, Avram Maca je uvek bio na dobrom glasu, posebno zahvaljujući svojoj darežljivosti. Za maturu sinovima svojih prijatelja slao bi štap i amrel, ako bi koja glumica imala jubilej, od Mace je dobijala lep suncobran, a svaki put kada bi bio izabran novi mitropolit, za novu službu, u ime "Prve srpske fabrike amrela", dobijao bi kišobran sa drškom od slonovače.

Zbog posla je često putovao i svuda bio rado viđen gost. U Beč je odlazio redovno kako bi nabavio materijale za izradu amrela i tada bi se viđao sa sinovima svojih prijatelja, odveo ih na ručak i lepo se ispričao sa njima. Tačnije, pričao bi o svemu izuzev o političkim temama.

"Nisam čuo i neću da čujem! Ja prodajem amrele". Sličan odgovor sledio je čak i kada bi se povela rasprava o tome da li se neki par razvodi ili ima bračnih problema, a nisu bolje prolazili ni različiti abrovi i ogovaranja. Za njih gosin Maca nije imao vremena.

Najviše problema da izbegne škakljive teme Maca je imao u dva navrata.

Prvo kada su se 1900. godine kralj Aleksandar i Draga Mašin venčali, a ceo grad brujao o tome i drugi put kada je kraljevski par ubijen u Ivandanjskom atentatu 29. maja 1903.

Čim je Avram Maca ušao u Grand hotel kako bi popio jutarnju kafu, kelner i gosti koji su ga poznavali dočekaše ga sa pitanjem: "Šta se ovo zbi gazda Avrame?" Odmah je odgovorio: "Ja prodajem amreli! Ja sam Moša Avram Maca, Prva srpska fabrika od amreli. Ja nemam nikakve veze so zavere."

Odlučio je da se ne obazire na opštu pometnju i da otvori svoju radnju. Međutim, tu ga je dočekao komšija kojij ga je, bez ikakve zle namere, upita da li je čuo za atentat. Maca mu odmah odgovori da ne želi ništa da zna.

"More Mošo, ja ne teram komediju, odista su ubili kralja", rekao mu je komšija.

"Ama čoveče ostavi me na miru, lepo ti kažem, ja prodajem amreli", glasno je rekao Moša i otvorio vrata svog dućana.

Inače vajar Đoka Jovanović je ovekovečio lik ovog čoveka i on se nalazi, izliven u bronzi na njegovom nadgrobnom spomeniku. Moša Avram Maca je preminuo 1921. godine, a njegovim kišobranima i izrazom, "Prodajem amreli", Beograđani su se služili još dugo nakon toga.