"U ime naroda, sud Miljenka Hrkača osuđuje na smrt streljanjem" glasno je izgovorio sudija 23. decembra 1975. Presuda ovom članu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta doneta je zbog postavljanja bombe u bioskopu "20. oktobar" u Beogradu.

U ovom terorističkom napadu 13. jula 1968. poginula je jedna osoba, a 76 njih je povređeno. Najteže studentkinja Magdalena Novaković koja je ostala bez obe noge. 

Krvava večernja projekcija

Te večeri publika je došla da pogleda krimi film "Rififi u Panami". Sa pažnjom su pratili radnju kada je, tačno u 21:05 časova, došlo do ekplozije od koje se zatresla čitava bioskopska dvorana. Na licu mesta poginuo je Savo Čučurević dok je među povređenim i prestrašenim gledaocima zavladala panika.

U prvi mah nikome nije bilo jasno šta se zapravo dogodilo. Šta je eksplodiralo? Da li se radi o nekakvoj nesreći ili je u pitanju teroristički akt? Ubrzo je bilo jasno da se radilo o planiranom napadu, ali organi reda nisu znali ko stoji iza svega.

Zapravo, tempiranu eksplozivnu napravu postavio je Miljenko Hrkač, tada još maloletni tesar iz mesta Mokro u Hrvatskoj. U sklapanju paklene mašine pomogao mu je Ante Penavić, a obojica su, kao članovi ratoborne emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) iz Štutgartu, napad izveli kako bi "uništili SFRJ i obnovi Hrvatsku kao nezavisnu državu" za šta se ova organizacija zalagala .

Teroristički dvojac, odmah nakon napada, iskoristio je haos i pobegao u Austriju.

Ohrabreni uspehom terorističkog akta, Hrkač i Penavić se dva meseca kasnije ponovo vraćaju u Beograd. Ovoga puta bombu su postavili u garderobi na železničkoj stanici, a u ovom napadu ranjeno je 14 osoba.

Istraga i potraga za teroristima

Službe bezbednosti prevrnule su svaki kamen tražeći odgovorne. Saslušani su pripadnici ustaške emigracije i ime Miljenka Hrkača se pojavilo. Osumnjičeni je uhapšen oktobra 1969, a klupko zavere je počelo da se odmotava.

Utvrđeno je kako se Hrkač, godinu dana ranije, upravo preko svog saučesnika Penavića, povezao sa HRB. Odmah je poslat na obuku u jednom starom bunkeru kod Maribora gde je prošao kroz brzi kurs rukovanja bombama. Potom je prebačen u Štutgart gde je završio obuku za diverzante.

Nakon drila Hrkač i Penavić bivaju poslati na misiju u Beograd. Stečeno znanje primenili su za pravljenje tempirane bombe sa satnim mehanizmom i čeličnim glerima.

Kobnog dana, poslednje pripreme teroristi obavljaju u parku kod hotela "Moskva". Bombu povezuju sa baterijama i okidačem, a potom Hrkač ulazi u bioskop, postavlja je između sedišta i naslona na sedište broj 16, a zatim mirno sedi i gleda film.

Tačno u 21h Hrkač napušta bioskop "20. oktobar", a nekoliko minuta kasnije salom se prolomila detonacija.

Teroristički dvojac, koristeći nastalu paniku, odmah napušta zemlju. Kako je Hrkač kasnije priznao, nekoliko nedelja kasnije podneo je izveštaj Ivanu i Niku Kovačiću, liderima HRB, a za izvršeni napad dobio je 2.500 nemačkih maraka.

U međuvremenu on i Penavić dobijaju novi zadatak, pa se vraćaju u Beograd. Hrkač je sa sobom imao pet mina koje je čuvao u iznajmljenom stanu do 24. septembra kada dolazi Penavić.

Sutradan, jedan sat iza ponoći, u parkiću pored same železničke stanice, prema oprobanom receptu njih dvojica, povezuju paklenu napravu napravljenu od tri mine, sa satnim mehanizmom i kriju je u jednoj torbi. Penavić torbu potom uzima, odnosi u garderobu na stanici i ostavlja, a zatim obojica odlaze u Zemun.

Ponovo je eksplozija zatresla Beograd. Srećnom, ovog puta niko nije poginuo.

Nakon ovog napada istražni organi ubrzo hapse osumnjičene, a potom je usledilo suđenje.

Najteža kazna 

Suđenje Hrkaču bilo je ispunjeno kontraverzama. Nakon dva velika procesa koja su bila pomno praćena od strane medija, održano je i treće iza zatvorenih vrata i sa oznakom "strogo poverljivo" koja stoji i danas.

Prvo je, nakon što je sam priznao sve, već 2. oktobra 1969. osuđen na smrt streljanjem. Nakon što je odbrana uložila žalbu, naredne godine je započet novi proces u kome Hrkač navodi da je njegov brat Boža zapravo glavni krivac, a da je on samo pravio bombe. Čak u svom pismu od 13. juna 1969. navodi da je lagao istražnog sudiju i poručuje: "Potražite pravog zločinca, ja sam nevin. Ne smem da poreknem, jer će mi pobiti porodicu. Rekli su mi da sam maloletan i da me ne mogu osuditi na smrt. Zato sam pristao, pripzite mi na dete, jer njegov otac nije krvnik."

Ponovo je osuđen na "smrt streljanjem" i iznova je odbrana podnela žalbu.

Poslednje, treće suđenje odigralo se u decembru 1975. i trajalo je samo četiri dana. Pravosnažna smrtna presuda je objavljena 23. decembra, a nakon što je Predsedništvo SFRJ odbilo Hrkačevu molbu za pomilovanje, 10. januara 1978, u četiri sata ujutro, on je streljan u krugu Centralnog zatvora u Beogradu.

Ni jedan mediji nije objavio vest o izvršenju ove smrtne presude.