Sredinom 19. veka Beograd je, iz osmanlijskih, prešao u srpske ruke, ali je i dalje bio pun Turaka koji su tu živeli. Zato ne čudi da su sukobi i razmirice između Srba i Turaka bile, praktično, svakodnevne. Osmanlije nikako nisu prihvatale da je njihovo vreme prošlo i da ima valja otići iz Beograda, pa su provocirali tuče, pravili nerede, vređali Srbe, razbijali dućane i pravili svakojake smicalice.

Situacija u Beogradu bila je napeta. I najmanja varnica pretila je da obnovi velike sukobe, a Srbija nije bila najspremnija za novi rat. O tome kolika su napast Turci u Beogradu bili svedoči i izreka koju su im Srbi prišili: "Od jutra do podne ne treba im verovati, od podne do ponoći još manje, a u noći ni najmanje".

Uprava varoši morala je naći načina da se izbori, a policija i žandarmi bili su malobrojni. Rešanje je pronađeno u noćnim čuvarima – patroldžijama.

Grafika: Feliks Kanic - Tokom 19. veka, Beograd je od turske kasabe postajao evropski grad, što se Turcima koji su gubili prevlast, nije dopadalo, pa su uvedene i noćne straže 

Naredba kneza i prve patroldžije

Kako bi stanovnicima Beograda obezbedio, koliko-toliko, miran san knez Miloš Obrenović 1. decembra 1837. izdaje naredbu da se uposle noćni čuvari, patroldžije koje će obilaziti grad dok narod spava: "... noćne patrole da budu dobro razrađene i da nijedan budžak ne bude od patrole neviđen. Policija će više puta noću u neizvesno vreme izlaziti i motriti šta patrola čini i gde se nalazi..." navodi knez u naredbi.

Ova poslednja stavka značila je da patroldžije odgovaraju policiji i njoj podnose raport, a od policijskog buljubaše dobijaju naređenja i zadatke.

U noćnu patrolu beogradske varoši na početku su se prijavljivali trgovci i zanatlije kojima posao baš i nije cvetao. Kako nisu imali para, patroldžijska plata im je bila dobro došla, a i sama varoš je, onda, imala od čega da naplati porez.

Kako već biva, svaki početak je težak. Isprva, od beogradskih noćnih čuvara nije bilo previše koristi. Često se dešavalo da preuzmu smenu, a onda navrate do prijatelja ili rodbine gde bi prespavali kako bi izjutra mogli da rade u svom dućanu. Ali, kako su Turci nastavljali da šenluče po varoši, a naročito oko kapija grada, Beograđani su pritiskali i patroldžije i policiju, te su noćni čuvari počeli da mnogo ozbiljnije obavljaju svoj posao i štite Srbe.

Fenjer mora da se pali

Patroldžije su vremenom postale veoma značajan faktor bezbednosti u Beogradu, naročito nakon što je 1841. pretvoren u prestonicu, a knez Miloš se iz Kragujevca seli na Topčider.

Rad varoških noćnih čuvara u ovom periodu posebno je obeležio slučaj "Kafedžije". Srpske vlasti donele su odluku da kafedžije moraju, po zalasku sunca, upaliti fenjer ispred lokala i da fenjer mora goreti sve do 10 časova izjutra. Naravno, Turci su rešili da se ogluše o ovu naredbu, a na ovu provokaciju se moralo reagovati.

Upravnik varoši zajedno sa policijom i patroldžijom iz ovog kraja odlučio je da upadne u kafanu Turčina koji nije poštovao odluku. Našao je vlasnika i rekao mu: "Deder, kaži ovim tvojim Turcima da se kupe napolje! Nisi obesio fenjer, radnja se zatvara!"

Turci skošiše po oružje, ali je patroldžija policiju upozorio na to gde su puške sakrivene u kafani, pa su panduri mogli da budu brži i potegnu kubure na vreme i rasteraju Turke. Posle ovog događaja, paljenje fenera više nije predstavljalo problem.

Pisac Jaša Ignjatović, nakon boravka u Beogradu, opisao je patroldžije u svojim "Uspomenama": "Čudno mi se videlo bar dosad od mene nigde neviđeno i nečuveno noćno stražarenje po Beogradu. Kojekud po sokacima, po ćoškovima, kod mehana, razmešteni noćni stražari pazili su na noćno kretanje građana. Običaj je bio i to obligatan da ko noću posle nekog opredeljenog sata ide da mora kod sebe imati zapaljen fenjer, pa bilo noć svetla ili ne, svejedno. Kako ko prođe a stražar poviče: „Ko je?" Ako nema fenjera onda trebalo je velikog parlamentarnog slatkorečja da se ne upozna sa buvarom. Samnom se više puta to dogodilo da sam tako bez fenjera atrapiran bio no pošlo mi je za rukom nekim argumentima iskobeljati se..."

Foto: Nikolina Radovanović - Na mestu Palate Devanha, nalazila se kafana "Kod Patroldžije"

Noćni čuvari verzija 2.0

Nakon 24 godine postojanja noćni čuvari u Beogradu bili su spremni za nova ovlašćenja. Naime 28. decembra 1861. godine, knez Mihailo Obrenović donosi Uredbu kojom se opštinama u Srbiji dozvoljava da primaju u službu patroldžije koje će, na ravne časti, plaćati opština i država.

Beograd, koji u tom trenutku ima 2095 kuća i oko 18.000 stanovnika, formira četu od 50 noćnih patroldžija. Imali su platu od devet talira koja im je isplaćivana svakog meseca, a morali su služiti, bez prekida, makar godinu dana, a uz to, svaki kvartaljnik, kako su ih zvali, dobijao je i uniformu – zimski i letnji komplet.

Svaki patroldžija dobijao je svoj kvart kojim je šeteo i osiguravao da se upozna sa svima koji tu žive. Zahvaljujući ovakvom stavu, bili su veoma poštovani i voljeni od stane naroda, a često bi udovoljavali i posebnim zahtevima svojih štićenika. Tako su patroldžije na Dorćolu, sa sobom uvek imale po jednu toljagu kojom su lupale po kaldrmi kako bi komšije znale da su tu.

Zanimljivo je da su noćni čuvari imali i svoju kafanu "Kod patroldžije" u današnjoj Ulici kralja Milana, na mestu gde će kasnije biti podignuta palata Devanha. Tu je vazda bilo nekog od kvartaljnika kojima se čovek uvek mogao obratiti za pomoć.

Ustanova noćnih stražara uspešno je funkcionisala sve do 1903. godine, kada je ukinuta jer više nije bilo potrebe za ovom službom. Država je bila stabilna, a policija i vojska su u potpunosti preuzele brigu o bezbednosti.