Po definiciji "poštar je vrsta zanimanja i to je službenik pošte koji nosi poštanske pošiljke do krajnjeg korisnika. Poštar ima posebnu uniformu i prevozno sredstvo. Ranije su se koristili konji, kasnije bicikli, a sada motocikl i automobili za prevoz pošte". O uslovima u kojima obavljaju delatnost ne kaže se ništa.

Ali po kiši, suncu, snegu, bljuzgavici, svim meteo uslovima donosili su vesti od rodbine, prijatelja, zvanične depeše. Beše to vreme kada su se pisala pisma. Kada se obavezno sa letovanja, zimovanja slala razglednica, kada se neka kraća informacija pisala na dopisnici, kada su za Novu godinu poštari "padali s nogu" raznoseći milione čestitki.

Neko je tada izračunao da je novogodišnjih čestitki sa najlepšim željama primljeno ili poslato po jednoj porodici najmanje 20 raznobojnih novogodišnjih želja. I sve te pisane poruke i priče slile bi se u poštansku torbu. A ona onako crna, kožna, povelika sa više pregrada, jer trebalo je tu poštu smestiti, a bilo je i manjih paketića pride, okačena na ramenu pešaka poštara koji je svakodnevno znao da prepešači desetine kilometara.

Poštonoše iz "Šestice"

Sredinom prošlog veka Beograd je imao osam pošta. Kažu da je najveća bila Pošta broj 6, na Železničkoj stanici. Pod njenim "patronatom" bilo je više od pola miliona stanovnika prestonice. Statistika je beležila da su ti Beograđani živeli u 160.000 domaćinstava. Sve je to pratilo više od 1000 ulica. I sada ono što je najinteresantnije, ukupna dužina tih gradskih saobraćajnica, koje su potpadale pod ingerenciju "Šestice" merile su se stotinama kilometara.

Za tu kilometražu i Beograđane koje su "pokrivali", brinulo se 265 poštara. Zvanično behu to poštonoše-pešaci koji su svakodnevno imali "dobru kilometražu". I to kako su sami kazivali: ne idu oni pravolinijski, već prateći adrese na pošti koju su nosili u ogromnim torbama na ramenima i punih ruku raznoraznih poštanskih pošiljki, prelazili su dvostruko. A godišnje su uručivali što pisama i drugih pošiljki dvostruko više od stanovnika tadašnje države Jugoslavije, 40 miliona. I to ulazeći i izlazeći iz ulaza, preko bašti, dvorišta zgrada i to svakodnevno.

To je i vreme kada je poštar često bio i drag gost u kući. Popio bi kafu, porazgovarao sa ukućanima, razmenio najnovije vesti koje je "pokupio" u komšiluku deleći poštu. I "ljutu" uz put i ako je na poslu bilo zabranjeno, ali omakne se po jedna, ponekad.

Poštar zvani "Svileni"

A kada neko gotovo punih 40 godina ima titulu doajena prestoničkih poštara, kada mu korisnici zbog ponašanja, uvek čistog i opeglanog poštanskog odela, sede frizirane kose, nadenu nadimak Svileni, to zaslužuje da se nađe na stranicama tada kultnog magazina Duga, i to nekoliko meseci pre odlaska u zasluženu penziju. Iz pera novinara "Duge" Bore Razića izlaze podaci da Svileni tokom radnog staža ni jedan dan nije izostao sa posla zbog bolovanja, i još piše da Stanoje Vuković, kako je glasilo puno ime Stanoja,  ima nerazdvojnog "poslovnog prijatelja", pratnju tokom podele pošte koji se zvao Cuki.

Ovom neobičnom psiću, novinar Razić je u tekstu u "Dugi" iz 1975. godine zapisao: "Ko zna kako i zbog čega, Cuki po svom psećem instinktu tačno u određeno vreme izlazi iz zgrade u Alekse Nenadovića 18, dolazi pred apoteku na Slaviji i prati svog "čika poštara" od zgrade do zgrade, od stana do stana, sve dok Svileni ne preda i poslednju dopisnicu. Kad Stanoje Vuković ode u penziju, verovatno neće samo Cuki biti tužan. Žaliće za njim i građani između Njegoševe i Alekse Nenadovića ulice, sve dok se ne naviknu na novog poštara".

I ne prođe mnogo vremena, priviknu se na novog pismonošu, koji ubrzo dobi uz ime prisvojnu zamenicu "naš" poštar, jer to tako ide. A oni su stizali do sandučića, stanova, zgrada bilo da upeče sunce, a zna da upeče, bilo da pada sneg, kiša ili duva košava. Poštonoše-pešaci obeležili su jedan, ne mali period, obeležavaju i danas, ali kako neko reče, nije to više TO. Kompjuterizacija, agencije koje preuzimaju deo poslova, kurirske službe… 21. vek.