Da li ste ikada videli kita? Da, baš kita. Najvećeg živog sisara, gospodara okeana i nesvakidašnjeg podsetnika da evolucija može da se odvija obrnuto – sa kopna u vodu?

Odgovor je verovatno „Ne, samo na TV-u“, i svakako je tačan. Osim ako niste još kao dete imali priliku da jednu takvu grdosiju vidite uživo baš na beogradskim ulicama.

U naš grad stigao je sa ostrva Pag na „četiri točka“ i nekoliko dana se baškario u dvorištu jedne zgrade u Krunskoj ulici.

Paška avantura jednog kita

Priča, koju je pre desetak godina ispričao „Zadarskom listu“ jedan od preživelih svedoka ovog događaja, kaže da su za sve krive jedna Marica i jedna Anica. Svaka od ovih šjora bavila se tog lepog sunčanog jutra 23. januara 1953. godine svojim uobičajnim poslom. Marica je prala rublje na obali, a Anica čistila ribu. Odjednom su začule neobičan, oštar zvuk i na svoje veliko iznenađenje videle morsku neman kako se baškari u blizini bova u Paškoj uvali. Uplašene, potrčale su ka selu, donoseći vest o neobičnom gostu.

Očas posla na obali se skupilo čitavo mesto. I mada je na prvi pogled izgledalo da se radi o velikom morskom psu, ispostavilo se da je golema životinja zapravo kit. Uzdah olakšanja proneo se među okupljenom gomilom, te su pod komandom lokalnog komandira narodne milicije otpočele pripreme za njegovo spašavanje. Plan je bio da se uz buku brodica i pucnje iz pištolja kit uplaši i usmeri ka Paškim vratima.

U početku je izgledalo da će naum biti uspešan, kit se posle kruženja po uvali usmerio ka izlazu, ali… Umesto ka spasu i otvorenom moru, napravio je zaokret i krenuo ka plićaku. Ubrzo se grdosija nasukala na plaži Tri glave. Uvidevši da mu nema spasa i bez želje da životinji produžavaju muke, sudbinu su mu vatrenim oružjem odredili lokalni milicioneri.

Upokojeni kit, ispostaviće se, biće tek poseban izazov. Za početak je valjalo odlučiti šta uraditi sa truplom. Padale su razne ideje – da se podeli za uspomenu, da se odvuče u more, da se zakopa. Napokon, izbor je pao na neobičan, ali veoma lukrativan predlog – napraviti od kita izložbenu atrakciju.

Međutim, da bi kit uopšte dospeo da radoznalaca, morali su na neki način da ga izvuku sa plaže. Uvezali su ga sa svih strana užadima i počeli da vuku. Mišica desetina najodvažnijih Pažana pucale su od napora, ali 12 metara dug kit nije hteo ni da mrdne. Već gotovo pomireni sa sudbinom da od atrakcije neće biti ništa, odahnuli su kada se neko prisetio da se u luci nalazi privezan parobrod „Ante Starčević“. Brod je imao dizalicu sa vitlom, te je uz brujanje snažnih brodskih motora kit posle par sati izvučen iz mora i stavljen na kamion koji ga je odvezao na put u radionicu gde je obavljeno prepariranje.

Putevima bratstva, jedinstva i nauke

Prilikom prepariranja kita utvrđeno je da je u pitanju mlada jedinka vrste bezbubih kitova „pločana“, stara tek godinu do dve dana. Bila je duga 12 metara i teška čak 7,5 tona. Bio je to prvi kit koji je za skoro 90 godina primećen i uhvaćen u blizini Paga. Prethodni primerak ulovljen 1862. godine bio je skoro duplo duži i smatra se da je njegov kostur poklonjen bečkom prirodnjačkom muzeju.

Nedugo potom, prigodno udešen kit bio je spreman na svoje poslednje putovanje, ali ovaj put na četiri točka i uzduž i popreko Jugoslavije. Izložen je prvo na Pagu, te na Rijeci, u Ljubljani i Zagrebu. Za dve nedelje proputovanja videlo ga je preko 120.000 ljudi.

Napokon, sredinom februara paški kit stiže u Beograd. Ondašnja „Borba“ prenosi da je kit prvo provežen ulicama grada, što je izazvalo veliku pometnju i radoznalost, da bi potom bio smešten u dvorište zgrade u Proleterskih brigada 7 (danas Krunskoj).

Već prvog dana, uprkos jakoj hladnoći preko 20.000 Beograđana sjatilo se da vidi ovog praistorijskog giganta. Nisu im smetale ni krupne pahulje koje su padale čitavog dana, ni cena ulaznice koja je bila dosta visoka za ondašnje prilike. Roditelji su decu dizali na ramena da bolje vide, a lokalni mangupi koristili svaku priliku da pokušaju da se popnu na prikolicu na kojoj je kit bio izložen.

Mada je sam prizor morske nemani izazivao strahopoštovanje, poseban ugođaj stvarao je Duje Bilić koji je živopisno i u detalje prepričavao samo spašavanje i potonji lov na kita, u kome je i sam učestvovao. Sve to bilo je upotpunjeno dobacivanjima iz publike i šaljivim opaskama na račun šjor Duje.

A od fešte… kanalizacija

Dalmatinska fešta potrajala je u Beogradu četiri dana. Posle glavnog grada, nesrećni kit se sa pratnjom uputio putevima Panonskog mora do Novog Sada i Subotice, a zatim do Titograda, Sarajeva, Skoplja i dalje po Jugoslaviji. Naposletku, njegovo telo zaveštano je prirodnjačkom muzeju u Zagrebu. U muzeju je koža skinuta, kostur prepariran i neko vreme je bio izložen u galeriji. Kasnije je ga je pratila sudbina mnogih drugih eksponata i završio je u depou.

Iz mračnog kutka izvukla ga je jedna paška porodica koja je želela da napravi turističku atrakciju. Ni to nije dugo potrajalo, te mu se sedamdesetih godina prošlog veka gubi svaki trag.

Ono što jeste opstalo do danas, osim par fotografija i uspomena dečurlije koja danas već gazi osmu deceniju, jeste priča da je od prihoda zarađenog na turneji po Jugi, 1954. godine izgrađena nova riva i provedena kanalizacija na Pagu.