U drugoj polovini XIX veka, potrošnja piva u Beogradu bila je sve veća. Posle propasti Vajnhaplova pivare krajem četrdesetih godina istog veka, potrebe ove rastuće potrošnje nije mogla da zadovolji jedina preostala beogradska pivara - Kneževa pivara. Unosnu poslovnu priliku uvidelo je nekoliko industrijalaca, među kojima se izdvajao budući srpski kralj piva - Ignjat Vajfert.

Od Kneževe do Pivare Ignjata Vajferta

Vlasnik Pančevačke pivare, Ignjat Vajfert, uzima u zakup Kneževu pivaru, januara 1865. godine. U vreme kada je preuzeo pivaru, već je započeta neophodna modernizacija pivare, tako da je dve godine ranije, 1863. godine iskopan arterški bunar za potrebe proizvodnje. U nekom trenutku, bunar je prestao da se koristi, te su pivari počeli da za proizvodnju piva koriste vodu direktno iz Save. Lednica pivare je proširena i protezala se, prema nekim zapisima, do Nemanjine ulice.

Iz ovih oskudnih dokumenata, saznajemo se da se u pivari proizvodilo svetlo i tamno "mercen" pivo, "dupli mercen" i "untercajg". Ukoliko ste želeli da pivo popijete u kafani, koja se nalazila uz pivaru, cena je bila 2 groša, a van nje 3 do 3,5 groša. U najbolja vremena pivare, dnevno se proizvodilo čak 300 hektolitara piva i prodaja je dobro išla. Ipak proizvodnja je i dalje bila pretežno ručna, što je donekle ograničavalo povećanje proizvodnje koja bi zadovoljila rastuće potrebe tržišta.

Ovo je bio tek početak razvoja Vajfertove imperije u Begradu. Ubrzo kupuje još jedan plac u Beogradu, na današnjem Mostaru, i počinje izgradnju Prve srpske parne pivare. Vajfert ostaje zakupac Kneževe pivare sve do 1873. godine, kada i prestaje proizvodnja piva. Umesto pivskih bačvi, u pivari će biti smeštena administracija - prvo Oficirske zadruge, a potom i Akcionog fonda i Prometne banke. Kafana koja se nalazila uz pivaru nastaviće sa radom i u narednim decenijama. Jedan od zakupaca bio je i poznati beogradski poslastičar Karlo Perolo. Zgrada pivare konačno je srušena 1935. godine.

Misterija Kumanudijeva pivare

O tome gde se tačno nalazila Kumanudijeva pivara i da li je u pitanju bila jedna ili više njih, danas ne postoji jasno mišljenje.

Prema zapisima hroničara starog Beograda, D. J. Rankovića, ime Kumanudijeva pivara vezivalo se za pivaru Sime Milutinovića, koja je osnovana negde oko 1845. godine. O njemu se gotovo ništa ne zna, a jedini izvor informacija bile su čaršijske priče i jedan šturi tekst u "Srpskim novinama" iz iste godine. Iz sećanja stanovnika Dorćola tog vremena, saznajemo da se pivara nalazila negde na kraju ulice Cara Uroša i da se u njoj proizvodnja piva obavljala ručno. Voda je uzimana iz Dunava, što je sigurno pivu davalo poseban šmek. Milutinović se nije dugo bavio pivarskim poslom, te već 1846. godine prodaje pivaru Jovanu Kumanudiju, poznatom beogradskom bankaru i industrijalcu.

Kao druga moguća Kumanudijeva pivara, navodi se još jedna pivara smeštena na Dorćolu, pivara Stevana Todorovića. O njoj saznajemo iz autobiografije njegovog bratanca, takođe Stevana Todorovića, poznatog beogradskog slikara. U svojim sećanjima, Todorović navodi da je njegov stric izgradio pivaru na Jaliji na Dorćolu u drugoj polovini četrdesetih godina XIX. Iako se mlađi Todorović školovao za pivarskog pomoćnika, pivara nije dugo ostala u rukama porodice. Posle prevremeni smrti strica, 1850. godine, budući slikar i njegova sestra Draga, nasleđuju pivaru. Njihovu mladost i neiskustvo iskoristio je lukavi Kumanudi, koji im u dosluhu sa turskim vlastima i advokatima, oduzima nasleđe. Naime, Kumanudi je tvrdio da Todorović nikako nije mogao da kupi tursko zemljište, te poništava ugovor o kupovini i uzima pivaru za sebe. Kumanudi nije imao ozbiljnije ambicije da se bavi pivarskim zanatom i vrlo brzo je počeo da izdaje pivaru u zakup. Pivara se nije dugo održala i već početkom šezdesetih godina je bila u ruševnom stanju.

Filipova ili Mala pivara

Filipova ili Mala pivara nalazila se u donjem delu Cetinjske ulice, a tokom svog postojanja nekoliko puta će menjati vlasnike i zakupce. Ime Filipova, nosila je zahvuljujući svom najpoznatijem zakupcu Filipu Đorđeviću.

Izgradnja pivare počela je oko 1845. godine, a proizvodnja tek 1850. godine. Za opremanje pivare, Đorđević je koristio opremu rashodovane Vajnhaplove pivare. Kao što je tada bio običaj, pored same pivare, napravljena je kafana. Pivara je bila slabo tehnički opremljena, a proizvodnja je bila zasnovana na ručnom radu. Vodu je pivara uzimala sa česme u Skadarlije, ali je zbog velike potrošnje, to mogla da čini samo noću u periodu od 22 do 3 sata. Za tu potrebu, napravljen je poseban pivarski čunak, koji je vezivan za lulu česme i skidan kada bi vreme proteklo. Prihod od prodaje vode pivari, uprava varoši uplaćivala je u sirotinjski fond.

Zbog manjeg kapaciteta proizvodnje i manje površine od Kneževe ili Velike pivare, ona je još nazivana i Malom pivarom. Đorđević je samostalno vodio pivaru do 1871. godine, kada je osnovano Prvo srpsko akcionarsko pivarsko društvo, kome je pivara prodata za 7000 dukata.

Prvo srpsko akcionarsko pivarsko društvo

Inicijativa za osnivanje akcionarskog društva za proizvodnu piva, potekla je od grupe imućnijih Beograđana krajem 1870. godine. Njoj je prethodio neuspeli pokušaj Filipa Đorđevića i Ignjata Vajferta da osnuju svoje društvo za proizvodnju piva. Zvanično, društvo pod nazivom Prvo srpsko akcionarsko pivarsko društvo, osnovano je 5. septembra 1871. godine. Za predsednika društva izabran je Sima Milenković, dok su članovi bili Dragoljub S. Popović, Todor Kostić, Filip Đorđević, Velimir Protić, Jovan Dilber, Jakov Bajloni, Jovan Panđela i Mihailo Ristić.

Osnovnu imovinu činila je upravo Filipova pivara. Iako su jedan deo uloženog kapitala akcionari uložili za obnovu zgrada i nabavku boljih pivarskih postrojenja, proizvodilo se i dalje ručnim radom, te se stoga nisu mogli postići neki viši proizvodni rezultati. Društvo je svoj pivarski posao započelo početkom 1872. godine, ali je proizvodnja bila mala i prihodi neočekivano niski. Te iste godine pivaru daju u zakup Jakovu Vrabecu. Posle nekoliko neuspešnih poslovnih godina, pivara je zatvorena 1880. godine, a sva imovina prodata je Bajloniju. 

Jedan od razloga propasti ovog društva, bio je i početak rada najmodernije pivare u Kneževini, Prve srpske parne pivare Đorđa Vajferta, 1873. godine, koja je kapacitetom daleko nadmašivala sve ostale beogradske ručne pivare.