Danas malo ko zna šta se krije iza uređaja čudnog imena - belinograf. Izuzetak su radnici Poštanskog muzeja, poneki predstavnik "sedme sile" ili pasionirani ljubitelj tehnike. Preteča telegrafa, faksa, interneta i svih drugih "novatorija" kojima je ispunjena naša današnjica, a putem kojih primamo informacije i komuniciramamo - to je ukratko belinograf, čudni valjak koji je krajem tridesetih godina 20. veka Beograd slikom povezao sa svetom.

Aparat bez koga ne bi bilo novinarstva 20. veka

Početkom prošlog veka jedan francuski inženjer, Eduard Belin, svojom tehnološkom inovacijom uspeo je da napravi "prvi korak" u telekomunikacijaskom sektoru toga doba. Naime, prvi telefoto prenos, od Pariza, preko Liona do Bordoa i nazad u Pariz, Belin je realizovao 1907. godine, koristeći sopstveni pronalazak, nazvanog po njegovom prezimenu – belinograf. Jednostavnim rečnikom rečeno, radi se o telefotografskom aparatu, koji koristi telefonske linije za prenos fotografija, tekstova, crteža na velike udaljenosti. Do tada su se fotografije za potrebe štampe pribavljale na razno razne načine. Uglavnom su slane poštom vozom ili avionom, što je značilo da je slikovni prikaz vesti kasnio bar jedno izdanje. Zato i ne čudi što su pravo dopisnici i izveštači sa terena bili prvi korisnici ove novotarije, otvarajući sasvim novo poglavlje novinarstva. Vesti su napokon bile aktuelne i prijemčljive svima. 

Verovatno se pitate - šta to belinograf radi? Odgovor možemo da nađemo u jednom tekstu iz dnevnih novina "Vreme" iz 1937. godine, gde je detaljno opisan proces slanja fotografija "preko žice":

"Fotografija, koju želimo da otpravimo, stavi se na jedan okrugli valjak. Valjak se pokreže mehanizmom i brzina mu je jedan okret u sekundi. Okrečući se valjak ide s leva na desno tako, da jedan objektiv, koji se nalazi ispod valjka, prima sve tačke sa fotografije pri rotaciji valjka. Sama slika je osvetljena vrlo jakom jednom lampom. Objektiv osvetljava jednu tačku na fotografij, koja se prenosi u sam objektiv. Iza ovog objektiva nalazi se jedna fotoelektrična ćelija, koja ima to svojstvo, da svetlost pretvara u električnu struju, a ova se struja naročitim aparatima dalje pojačava i tako pojačana šalje u telefonsku liniju"

Ali, ovo je bio samo jedan deo tehnologije. Belinova firma proizvodila je i uređaje za primanje slika, koji su signal iz telefonske linije pretvarali nazad u sliku:

"Primanje se sastoji u tome, što se primljene promene struje pretvore u promene svetlosti. Za ovo, da bi se izvršilo pojačanje, struja ulazi u jedan organ zvani oscilograf. Ovaj oscilograf se sastoji od jedne vrlo tanke žice, na čijem se kraju nalazi malo ogledalo, koje oscilira proporcionalno vrednosti primljene struje. Svetlost dobijena od ogledala projektuje se na jedan otvor specijalnog oblika koji je na ploči i koji ima za cilj da propušta svetlost jače i slabije. Iza ovog otvora optički sistem koncentriše svu svetlost u jednu tačku na hartiji ili na vrlo osetljivom filmu, namotanom na jednom valjku kao i pri otpremi. Okretanjem za određeno vreme dobija se otposlata fotografija."

Koristeći ovo neobično čudo tehnike, koje u mnogome podseća na kombinaciju skenera i savremenih štampača povezanih telefonskom linijom, već 1921. godine povezani su slikom Severna Amerika i Evropa. Tada je slika iz Belinijeve laboratorije poslata u Anapolis u Americi. 

Foto: Wikipedia/Milica Buha - Beogradski belinograf

Belinograf u Beogradu

Beogradski novinari i radoznalci moraće da pričekaju još skoro dve decenije, pošto je prvi belinograf u Beograd došao pred sam Drugi svetski rat, 1937. godine. U to vreme, fototelegrafija bila je relativno rasprostanjena u Evropi. Francuska je imala 24 fototelegrafske rute, Italija 3, Belgija 2, Engleska 10. Malena Jugoslavija i na ovaj način pokušavala je da uhvati priljučak sa svetom, što joj je tih godina išlo prilično dobro.

Istorija kaže da je aparat B.R.N. 1936 No 135, vrednosti 800 hiljada dinara iz Pariza u Beograd lično uputio pronalazač Eduard Belin, radi probe i moguće prodaje našoj državi. Aparat je instaliran u zgradi Ministarstva pošte, a prve probe izvršene su između Pariza i Beograda u jutarnjim časovima 4. marta 1937. godine. 

Prva slika prenesena belinografom u Beograd, bila je slika lepe Parižanke ispod koje je pisalo "Essai Paris Belgrade 4/3 1927 Salutations", što je značilo: "Proba Pariz Beograd 4/3 1937 Pozdravi". Sam prenos slike, koji je išao preko Švajcarske i Austrije, trajao je 11 minuta. Posle ove uspešne probe, izvršen je i prenos između Beča i Beograda, a u svet je po prvi put otišla slika Oplenca sa jedne razglednice. 

Zvanično se navodi da je prvi belinograf pušten u upotrebu godinu dana kasnije, 1938. godine. Nalazio se u zgradi Pošte u Takovskoj ulici i bio je u funkciji sve do 50-ih godina 20. veka. 

Tako je krenulo, a nastavilo se činjenicom da je belinograf bio nezaobilazan, unikatni aparat koji su evropski štampani mediji koristili za prenos slike fototelegrafski na dnevnom nivou. Tako je termin "Belino" ušao u opštu upotrebu za sve vrste prenosa slika.