Generacije koje su išle u školu pre dvadeset ili trideset godina, pamte svoje školske dane po neobičnom predmetu zvanom Domaćinstvo. U okviru njega se učilo o nečemu što je i danas naučna fantastika za školarce - veštinama koje su potrebne jednoj osobi da preživi u svetu odraslih. Međutim, i pre Domaćinstva, beogradski učenici imali su neobične predmete zahvaljujući kojima je školstvo pokušavalo da ih "izvede na pravi put". Naime, u međuratnom periodu baratanje novcem bio je svojevrstan bauk za beogradske osnovce. Istom mišlju vodili su prosvetni radnici, smatrajući da je krajnje vreme da osnovna nastava počne da obuhvata radnju koja se odvijaja na svakom koraku. Ovo je priča o eksperimentalnom predmetu, koji je trebalo da školarce spremi za neposredan ulazak u život.

Najbolji nastavnik? Iskustvo!

Po dobroj staroj praksi sveska i olovka predstavljali su neophodan pribor za praćenje nastave. Međutim, uoči bure između Sila osnovine i Saveznika u jednoj beogradskoj školi načinjen je iskorak po tom pitanju i uvedena revolucionarna novina.

Verujući da se svaka radnja svodi na količinu robe i njenu odmerenu vrednost, školski nadzornik g. Trajko Mihailović i nastavnik g. Trajko Ganić na sopstvenu inicijativu zamenili su reči životom, a brojeve novcem, uvevši predmet koji se ticao rukovanja novcem i stvorivši sistem školske kase. 

Kovanice su izradili od čvrstog i krutog kartona, dok na parčićima najobičnije hartije naznačili su vrednosti novčanica. Povrh toga, osnovali su đački račun na kome se revnosno vodila evidencija o svim izdacima.

Pijaca u sklopu učionice

Sve ovo bi bilo uzalud bez praktičnog dela. Stoga, učionice su pretvorene u prave pravcate pijace, gde su se zahvaljujući ručno pravljenoj robi i novcu obavljali poslovi nalik onima u stvarnom životu.

Đaci su istovremeno izigravali prodavce i kupce, te učili kako izgleda odnos između proizvođača trgovca i potrošača. Iz prve ruke sticali su sliku kako je rukovati novcem, koja im je preko potrebna u daljem životu. Uz malo reči, a pregršt prakse školarci su dobijali neprocenjivo iskustvo koje su mogli da primene čim napuste školske klupe.

Mimo finanijskih pojmova, osnovci su upoznali i sastav pojedine robe i od čega se ona dobija. Voće i povrće je bilo satkano od gline, a za ostalu robu pobrinuo se karton, hartija, drvo i platno.

Ocene koje dolaze same od sebe

Verovalo se da deca koja su prolazila kroz ovakav tip nastave sem što su brže snalazila u životu, takođe, razvijala su preduzetnički duh. To je bilo i te kako važno zato što je bilo na pretek ljudi koji nisu “poslovnog iskustva”, pa bi se isti zatekli u “nebranom grožđu” prilikom kupovine. Oni su bili u milosti i nemilosti prodavca, jer nisu imali prilike da iskuse naizgleda lak i jednostavan poslovni odnos.

 

Pokretači ovog predmeta nastojali su da istraju u sprovođenju istog i da se ova praksa rasplini na ostale beogradske škole. Nažalost, ovaj naum nije zavredio potvrdno klimanje glavom nadležnih, ali pojedina deca ipak jesu stekla predznanje iz ove životne pojave, koju nijedna ocena mogla adekvatno da oceni.