29. jun 1892. godine bio je za stanovnike prestonice posebno važan dan. Po prvi put je sa radom otpočela zvanično najstarija komunalna institucija – "Beogradski vodovod", a u domove Beograđana napokon su se uselile slavine.

Malo je reći da je prvo komunalno preduzeće poslalo u istoriju viševekovni problem snabdevanja grada vodom. Za stanovnike Terazija, Savamale, Palilule i Vračara – tačnije, ondašnjih varoških predgrađa – problem nije bio toliko izražen, jer su oni vodu crpeli sa bunara iz svojih dvorišta. U samom gradu, međutim, situacija je bila drugačija – pošto bunara nije bilo, voda se morala donositi sa obližnjih gradskih česmi.

Grafika: Wikipedia - Sakadžije su bili glavni snabdevači vodom Beograđana koji su živeli "u Šancu"

U to vreme, grad je od predgrađa razdvajao široki šanac. Od današnje zgrade Prve gimnazije u Dušanovoj do pozorišta na Trgu Republike, pa preko Obilićevog venca do Karađorđeve na Savskom pristaništu, šanac su tada čuvali stražari i topovi. Prođete li iz predgrađa kroz jednu od 4 utvrđene kapije, našli biste se "u šancu" –  odnosno u samoj varoši, gde je snabdevanje vodom predstavljalo istinski problem.

Naime, ovde se voda umesto iz bunara teglila sa česmi raštrkanih po gradu. Narod bi se svakodnevno okupljao kod Terazijske, Delijske, Toskine, Čukur ili Saka-česme, ali prema svedočenjima građana, one ni izbliza nisu bile dovoljne za potrebe svih žitelja varoši.

Grafika: Politikin zabavnik / K. Gabel - Saka-česma dobila je naziv po tome što je pored dve niske lule za vodu, imala i jednu visoko postavljenu iz koje su mogle da se pune sake (burad na taljigama)

Tuča i larma pred varoškim česmama

Osim što se do slavina silazilo po nekoliko stepenika (česme su tada bile ukopane u zemlju), dosta je vremena trebalo da se nakupi pristojna količina vode. Od koje kapi po odvrtanju česmi, pa do mlaza "tankog kao konac", sakupljanje vode je propisno testiralo živce prisutnih. Redovi su se podrazumevali, a kada bi strpljenje dostiglo kritično nisku tačku, čekanje bi se pretvaralo u svađe i tuče praćene lupanjem sudova. Posla je, dakle, bilo i za ondašnje čuvare reda: žandarmi iz kvarta, uz dežurne patroldžije, zajedno bi pokušavali smiriti pobesneli narod.

Očito je da je problem tih razmera zahtevao odgovarajuće rešenje. A za njega su bili zaduženi momci koji su do česmi odlazili sa velikim buradima i u njima donosili vodu. Njih su angažovali pretežno trgovci i zanatlije, dok su siromašniji narod snabdevali vodom iz Save i Dunava.

Momci-vodonoše imali su i naročito ime. Zvali su se sakadžije, po arapskoj reči "saka" – odnosno "bure ili kola sa buretom, mešina ili konj sa mešinom u kojima se voda nosi". Sakadžijama svoje ime duguje i pomenuta Saka-česma, koja je katkada stajala na uglu Gospodar Jovanove i Ulice kralja Peta, ispod tadašnje Jovanove pijace.

Foto: staribeograd.com - Delijska česma bila je dugo jedan od brojnih mesta okupljanja sakadžija koji su raznosili vodu onima kojima je bilo suviše naporno da je sami nose

Da se zna ko kosi, a ko vodu nosi

Za donošenje vode sakadžije su u ono vreme dobijale po groš za svaku donetu saku. Mladići koji bi se prihvatali ovog posla većinom su pristizali sa juga, a u Beograd su dolazili trbuhom za kruhom. Voda koju su dovlačili mahom se upotrebljavala za piće i pranje, te su sakadžije imale važnu ulogu u snabdevanju grada vodom.

Ovakav vid "dostave" funkcionisao je do puštanja u rad "Beogradskog vodovoda". U međuvremenu, grad je 1883. donekle pokušao olakšti muke građana: po nalogu Opštinskog saniteta iste godine je ustanovljena pumpa za vodu. Njeno održavanje je Opštinu koštalo 4.000 do 5.000 dinara godišnje, što beše izdatak koji je zahtevao i određene namete.

Foto: "Beogradski vodovod i kanalizacija" - Pogon "Bele vode" nekada

Gradski oci su stoga na sednici Opštinskog odbora predložili da se prihod ubira od samih sakadžija – i to po jedan groš za svaku donetu saku, pa makar ovi morali dovlačiti i po 10 buradi dnevno. Sakadžije su, pak, na ovaj predlog odmah uputili žalbu: naime, pošto im je "teško bilo doći do pumpe", jedva su uspevali nakupiti po 4-5 saka na dan. Predložili su da im se odobri da po vodu odlaze do Save i Dunava, jer bi tako mogli doneti do 20 saka dnevno.

Iako ih je u to vreme bilo preko stotinu, predlog je potpisalo tek 50 sakadžija. Odbornici su ga uvažili, ali su i oni postavili zahteve: taksa je u svakom slučaju morala biti plaćena, uz sačinjavanje spiska svih vodonoša i evidencije po kojoj će svaka saka biti numerisana. Pritom, morale su biti obeležene sake u kojima se nosila voda za piće, kuvanje i za tehničku upotrebu. Time je zaduženje sakadžija i zvanično utvrđeno, što je ostalo na snazi sve do useljenja slavina u domove Beograđana.