Iako su već u 19. veku počele prve proslave Savindana u srpskim zajednicama van Srbije, u samoj Kneževini Srbiji proslave nisu bile šire rasprostranjene.

Mnoge zanatlije u državi, poput opančara, obućara, užara i drugih, samoinicijativno su uzimale ovaj datum za svoju, esnafsku slavu.

Kult prvog srpskog prosvetitelja je tek tinjao, i svest o tome je rasla laganim korakom.

Uspostavljanje tradicije uredbom

Kako je svest o značaju arhiepiskopa Save rasla u narodu, knez Mihailo početkom 1840. godine proglašava Svetog Savu za patrona svih škola, i potpisuje uredbu da se u svim školama i crkvama ovo ime svake godine obeležava 27. januara. Predlog da ovo bude praznik svih škola dao je Anastasije Nikolić koji je bio rektor Liceja, prve visokoškolske ustanove u Kneževini Srbiji, koja se nalazila u Kragujevcu. Iste godine održane su i prve zvanične proslave.

One bi obuhvatale verske, ali i narodne elemente. Proslave bi počinjale liturgijom, kojoj bi prisustvovali i profesori i učenici. Posle liturgije, svečana litija i povorka bi išla kroz grad, u kojoj je narod nosio barjake. Mesio se slavski kolač, priređivali su se ugodni govori, osveštavale prostorije škole i spevala Svetosavska himna.

Svetosavski govor rektora Beogradskog univerziteta, dr Čedomilja Mitrovića iz 1928., možda najbolje opisuje kako je proslava Dana svetog Save prerasla granice škola i crkve i postala jedan od događaja oko kojih su se građani okupljali slaveći i negujući nardonu tradiciju: 

„Proslava Svetog Save, kao opšta kulturna pojava u srpskom narodu, iz godine u godinu dobija neprekidno sve šire i sve dublje značenje. U crkvi i u narodnom verovanju, u školi, nauci, literaturi, umetnosti, u svima granama kulturnog života našeg uopšte, gotovo sve otpočinjeno osnovnim radom i imenom Svetog Save...

Sve što je najbolje i najuzvišenije ili je u prirodi jednog predela lepše i neobičnije, doveo je narod naš sa idealom svojim Svetim Savom i njegovim apostolskim putovanjima i propovedanjima. Nema kraja u kome kakav krst, drvo, izor, proplanak, pećina, vodom izdubljena stena, druga kakva neobičnija belega ili nešto ređe, bolje i lepše od ostaloga ne bi nosilo ime Sv. Save. Jednom reči, kult pijeteta prema prvom srpskom prosvetitelju kraljevske krvi i sa svetiteljskim oreolom postaje emanacija opšte-narodnoga shvaćanja vrednosti prosvećenosti ili svesti i znanja pojedinaca i naroda s obzirom na cilj i potrebe života, što drugim rečima znači da ovaj kult izražava ideju narodnog priznanja vrednosti nauke u teoriji i praksi...“

Proslave su pratile i raznorazne dnevne novine, objavljujući tekstove o tome kako je koja protekla, u različitim školama, kao i na Univerzitetu.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Pravda", 1938.

Vremena bez Svetosavlja

Ovi i slični prigodni elementi bili su sastavni deo obeležavanja Savindana, i to je bez izuzetaka trajalo sve do 1945. godine.

Te godine nova vlast nakon Drugog svetskog rata, potpuno menja celokupnu ideologiju društva, donoseći svoju, a sa njom i svoja posebna pravila. Pored ostalih, i proslave Savindana bivaju ukinute, međutim ne i zaboravljene.

Istorija piše svoje stranice koje ostaju kao večni svedoci prošlih vremena i života.

Nakon nekoliko decenija, 1989. godine još jedna promena vladara i političkog sistema vraća odobrenje za održavanje svetkovina ovakvog tipa, pa tako i ime Sveti Sava ponovo biva obeležavano u školama širom države.

Ova tradicija obeležavanja Dana svetog Save i danas traje. Svake godine proslave sadrže jedan novi i jedinstveni element za školu ili grad, ali u sebi itekako nose pečat istorije i duh vere.

Foto: Pinterest - Balska dvorana Novog dvora u kojoj je nekada održavan Svetosavski bal

Velelepni Svetosavski bal u Beču

Zanimljiva je činjenica da su se tokom istorije verski i nacionalni praznici isto tako tradicionalno i sa puno entuzijazma obeležavali i van granica države Srbije, u okviru srpskih zajednica. Jedna od tih velelepnih proslava jeste i Svetosavski bal, koji je, prema nalogu kneza Miloša Obrenovića 1846. godine, počeo da se redovno održava u Beču. Ova tradicija zadržala se do današnjih dana.

Beč je bio evropska prestonica srpske kulture i nauka, i kroz decenije stecište mnogih naših velikana, koji su delali i radili za budućnost srpskog naroda u ovom gradu, kroz svoje naučne i kulturne oblasti.

Svetosavski bal se i u savremenom dobu održava na velelepan način, spajanjem tradicije i dobre zabave, što i predstavlja ovogodišnji slogan bala. Njemu prisustvuju umetnici i ugledni gosti iz dve države, Srbije i Austrije, spajajući na taj način, bar jednom godišnje, ove dve kulture.

Pored nastupa operskih umetnika, orkestara i ostalih, pored defilea impozantnih toaleta i obaveznih haljina i odela, bal ima i humanitarni karakter, pa se kroz njega svake godine prikupljaju donacije za razne ugrožene grupe. 

Sveti Sava se za vreme svog života zdušno zalagao za pravoslavlje i obrazovanje svog naroda. Prepoznavši njegovu žrtvu, srpski narod je vekovima kasnije počeo da mu se kroz proslavljanje njegovog imena i zahvaljuje za učinjeno.

Danas, proslave ovog sveca, ali i proslave generalno, pomažu jednom narodu da ne zaboravi svoju istoriju, pretke. Pomažu u, na neki način, sjedinjavanju i osećaju kolektivne pripadnosti zajednici. Teži se tome da se tradicija ne prekine, kao i da nove dolazeće generacije prihvate istoriju kao nešto što je i lično ali i kolektivno nasleđe.