Ma koliko danas to zvučalo čudno, Beograd je nekada bio skijaški centar sa čak tri skijališta – na Avali, Zvezdari i Košutnjaku. I ne samo to, zahvaljujući velikim ambicijama ondašnjeg sportskog saveza, planirano je da se u Beogradu organizuju međunarodna smučarska takmičenja čiji bi gosti bili najbolji evropski skijaški skakači.

I dok je mesto male skakaonica na Avali zauvek izgubljeno, uspomenu na onu na Košutnjaku čuva još poneka beogradska priča.

Snežne beogradske zime i velike smučarske ambicije

Stariji kažu da su beogradske zime nekada bile duže i snežnije. Već krajem novembra prve pahulje pale bi na krovove i preko noći čitav grad pretvarale u zaleđeno kraljevstvo. Na ulice bi o jutru izašli klinci, vukući za sobom sanke i čuvene beogradske strmine pretvarale bi se u pravo sankalište. Tek po neko bi izvukao amaterske skije pravljene od gajbica i na tih nekoliko desetina metara pokušavao da imitira pravog smučarskog asa.

Jer, bez obzira na to što se Beograd nalazi u blizini dve planine, Avale i Kosmaja, razvoj organizovanog skijanja morao je da sačeka završetak Prvog svetskog rata i period u kome je Beograd od varošice postao pravi evropski grad. Sa skijanjem se prvo počelo na Avali, pa na Banovom brdu, a sredinom tridesetih godina i na Kosmaju. Građeni su planinski domovi, krčene i utabavane staze, niz padine su se spuštali svi od 7 do 77 godina. Novine su bile pune izveštaja sa skijaških takmičenja po svetu, a sa posebnom pažnjom se pratila izgradnja najmodernije olimpijske skakonice u Garmiš-Partenkirhenu i najveće jugoslovenske skakaonice u Planici. Ova potonja posebno je bila značajna jer je sa njen izveden prvi zvanični ski-skok preko 100 metara. Bilo je to 1935. godine, a čast je pripala Jozefu Bradlu.

Ovaj veliki uspeh uticao je na to da se dodatno pothrane ambicije i srpskog smučarskog saveza. Maštalo se o izgradnji brojnih skijališta na planina Srbije, pričalo se o popularizaciji klizanja po srpskim varošicama i gradovima, naručeni su planovi za izgradnju ski-skakaonica. Od svih njih realizovane su dve – jedna mala od 25 metara na Avali i jedna prava takmičarska od 40 metara na Košutnjaku.

Za izgradnju beogradskih skakaonica angažovan je tada najbolji domaći graditelj ove vrste objekata, Stanko Bloudek, koji je bio konstruktor i već spomenute legendarne sakaonice u Planici.

Sa izgradnjom skakaonice  je na inicijativu Beogradskog zimsko-sportskog potsaveza se počelo u jesen 1935. godine, a svečano otvaranje zakazano je za 12. januar naredne godine. U najavi u novinama „Vreme“ piše:

„Skakaonica je građena za tri vrste skokova, i to: oko 15, oko 25 i oko 40 metara. Gornji deo zaleta izrađen je kao drvena konstrukcija u vidu kosog mosta. Ovaj kosi most prelazi na svom donjem kraju konkavno na otskoku koji je izgrađen od kamenog zida.

Na ovom mostu skakači plove kroz vazduh na strmu padinu, pod uglom 34 stepena gde dodiruju zemlju i klize na niže prema horizontalnom izletištu gde se zaustavljaju.“

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / "Vreme", 1940, screenshot

Prvi (baksuzni) život skakaonice

Uprkos velikoj pompi i najavama da će čitava jugoslovenska ekipa u ski-skokovima izvesti promotivne skokove, usled nedostatka snega otvaranje je odloženo, a Beograđani su svoju pažnju tog vikenda usmerili na uvek napeta gostovanja fudbalera BSK-a i Jugoslavije van Beograda.

Pokušaj da se skakaonica stavi u upotrebu propao je i naredne godine koju je krasila podjednako topla i kišna zima. Ipak, izveden je jedan skok. U pitanju je bio tek nešto preko 15 metara dug skok „prvaka Kopaonika“, kako ga je nazivala prestonička štampa, Davorina Žvana. Tako je 28. januara 1937. godine i zvanično otvorena skakaonica u Košutnjaku.

Uspeh je bio privremen. Već 1938. godine se otvoreno govorilo o tome kako bi trulu skakaonicu trebalo srušiti i građu iskoristi za neku pametniju svrhu. Predlog je uz veliku buku odbijen.

Ipak, Beogradski potsavez nije tako lako odustajao. Nastavlja sa organizovanjem smučarskih takmičenja koja su održavana sa promenljivim uspehom (često su prekidana zbog uletanja publike na stazu), ali kandidata za skok nije bilo.

Sve dok se na Košutnjaku nije pojavio mladi Zagrepčaninn Franta Dvoržak. Bilo je to 2. februara 1940. godine, kada je pred pedesetak znatiželjnika po jakoj kiši izveo svoj skok. I to ne jedan, već 12 od kojih je najduži iznosio 32 metra. Štampa je prenela i Dvoržakovo zadovoljstvo kvalitetom skakaonice, uz molbu da se ipak trule daske promene.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Vreme", 1937, screenshot

Drugi (kratki) život skakaonice

A onda je došao rat i vreme duge obnove. Svoje red skakonica na Košutnjaku dočekala je tek 1953. godine. Prvo i poslednje takmičenje u ski-skokovima održano je 26. feburara 1956. godine pred 2000 posetilaca i uz učešće 10 skakača. Tom prilikom ostvarena su i dva rekorda. Prvo je na pripremama Jože Zidar doskočio 40 metara, da bi u zvaničnom takmičenju najduži skok od 35 metara izveo Albin Rogelj. Posle ovoga, skakaonica je prepuštena sama sebi i vremenom izgubljena. 

Za kraj, ostaje pitanje koje vas sigurno muči od početka - gde se nalazila ova skakaonica?

Odgovor na ovo pitanje je da niko sa sigurnošću ne zna. Mnogi misle da se nalazila na mestu današnje ski-staze "Aleksandar club", što bi i izgledalo kao logično mesto. 

Nešto drugačiju informaciju daje najveća svetska baza ski-skakaonica, koja stazu stavlja na mesto u samom podnožju Košutnjaka sa strane Rakovice, inaće poznatom izletištu posebno popularnom o "prvomajskom uranku". 

Ko je u pravu, ostaje nam da istražimo kada se sledeći nađemo na Košutnjaku.