Za čeličnog Dragoljuba Aleksića, najpoznatijeg našeg akrobatu, znalo se da je svoje natčovečanske moći doveo do savršenstva. Dok je publici na njegovim predstavama zastajala knedla u grlu, uporno je dokazivao kako mu kavezi, lanci, avioni, vatrena oružja i gravitacija ne mogu (skoro) ništa.

Na nesreću, to nije bio slučaj i sa njegovim asistentom Sinišom Radosavljevićem. Našavši se 1938. godine sa Aleksićem na Solunskom sajmu, ambiciozni artista izveo je svoj poslednji nastup.

Siniša je preminuo nekoliko meseci pošto je zadobio teške povrede tokom čuvene tačke sa izbacivanjem iz topa. Dragoljuba je, pak, dočekala ozbiljna optužba. Verujući da je za tragediju odgovoran „srpski Hudini“ lično, mladićev otac ga izvodi pred sudiju beogradskog suda.

Aleksić se pokušao braniti najbolje što je umeo: u tančine je izneo svoju verziju priče, rekavši da je Siniša nehotice učinio kobnu grešku. Do nezgode je, naime, došlo jer se mladić nije dobro „smestio“ u topu, što je Aleksić objasnio kao – nesrećan slučaj.

Ne sasvim običan akrobatski peh

„To znači da niko nije kriv za ovu nesreću?“ – zapitala su i gospoda u sudnici.

„Niko!“, potvrdio je akrobata, pomirljivo zaključivši – „Takav je život artista“.

Imao je tu tvrdnju potkrepiti i čvrstim argumentima. Ruku je, naime, lomio dva puta, a i noga mu je triput „prskala“. Povrh svega, kičma mu je bila iz dva dela jer, „ne zna artist šta mu se sve može da desi“. Dragoljub je pritom objasnio i da sporna tačka, zapravo, nije nimalo opasna.

Tako su prisutni saznali da iz njegovog topa „samo još babe nisu letele“. Dotad su to već činili i mladići i žene i devojke, a zadesilo bi se u celoj priči i nepredvidivih pehova. Kao onda kada je, prisetio se Aleksić, na jednoj predstavi u Ljubljani top opalio, a čovek-granata – ostao u njemu. Publika se, doduše, smejala, mada je artista morao priznati da to beše „velika blamaža“.

Na nesreću, „peh“ koji se dogodio u Solunu bio je daleko od neprijatnosti koja će se do naredne predstave zaboraviti. No, uskoro se u ovoj slagalici otkrio još jedan važan delić: iako je Siniša zadobio veoma teške ozlede, nije želeo da njegov otac sazna o nesreći.

Da li je ipak „kriv“ i mladi artista?

Iznoseći dalje svoju odbranu, čelični akrobata otkrio je da su odnosi između mlađeg i starijeg Radosavljevića bili prilično zategnuti. Dok je Siniša ležao u solunskoj bolnici, Aleksić ga je posećivao svakoga dana.

Mladić, međutim, nije mnogo mario za lekarsku brigu. Imao je i dosta sreće: mogao se sasvim oporaviti jer mu kičma nije bila slomljena, jedino što nikako nije mogao mirovati. Pritom je neprekidno ponavljao kako što pre želi nazad u Beograd – tamo je, po Aleksićevim rečima, znao i „neku babu koja će ga začas izlečiti“.

Uto je već i Sinišinog oca počela obuzimati nervoza. Ustaje pa seda, pritom prebacuje Aleksiću da je „namerno ubio mladića“ kako bi zainteresovao publiku.

Ipak, Hudinijevu priču potvrdio je Vukojica Bojić – još jedan artista koji je Siniši dolazio u bolničku posetu. Objasnio je da su se i lekari žalili što se mladić nije mogao smiriti, a u Beograd je hteo otići da ga neka baba „leči vrućom vodom“. Pritom, Dragoljub Aleksić nije mogao računati na bilo kakvu nadoknadu štete. Artiste nije htela da osigura nijedna osiguravajuća kuća, a na sve to se i u Sinišinim iskazima otkrilo nekoliko kontradiktornosti.

Kada nastradali „progovori“ na sopstvenu štetu...

Pred kraj susreta sa prvooptuženim Aleksićem, „reč“ je dobio i nesrećno stradali Siniša Radosavljević. Najpre je iščitan njegov iskaz sa saslužanja u beogradskoj bolnici, gde je za nezgodu izravno okrivio „srpskog Hudinija“.

Naime, mladić je naveo da je tačku izveo na Aleksićevo insistiranje. Ovaj ga je, pak, namerno pustio da padne na zemlju kako bi od svega načinio senzaciju.

Međutim, pomenuta Sinišina izjava nije se slagala sa onom koju je, neposredno nakon nesreće, dao policiji i sudu u Grčkoj. Na ovim saslušanjima zabeleženo je da je Aleksić ipak postupio kako treba, po čemu je za nesreću odgovoran – Siniša.

Naposletku, sudska epizoda okončana je zahtevom g. Radosavljevića za odštetu od prvooptuženog Aleksića. Sračunavši sve u novcima, zatražio je 25 hiljada dinara za izgubljenog sina, još 25 hiljada za lečenje i 5 hiljada dinara za troškove. Prestonički sud je, pak, pomerio pretres, odloživši ga do prispeća izveštaja Sinišinih lekara.