...Mnogo mi srca cepaše ljudi,
Mnogo sam kaj’o, mnogo grešio
I hladnom smrću sebe tešio;
Mnogu sam gorku čašu popio...
(Đura Jakšić, "Ponoć", 1866.)

U vreme kada je zbog uvrede generalove časti imao služiti zatvorsku kaznu, usledeo je i događaj koji će na Jakšića ostaviti neizbrisiv trag. O tome je 1906. godine pisao Žarko Ilić, najmlađi brat pesnika Vojislava Ilića. Po Žarkovom svedočenju, zbilo se da je u leto 1878. pored kafane hotela "Pariz" prošao jedan seljak terajući nekoliko volova. Prišavši bliže okupljenim gostima – među kojima behu general Alimpić sa još nekoliko oficira – seljak udari jednog vola i viknu: "Šta se ustežeš k’o Ranko Alimpić na Drini!".

Svi se oficiri u tom trenutku začuđeno pogledaše, a jedan od njih ustade, presrete seljaka i lagano ga doprati do prve žandarmerijske stanice. Suočen sa pitanjima, seljak priznade da je spornu rečenicu izgovorio po nalogu gospodina koji mu za to dade jedan dinar.

Znajući za animozitet Jakšića prema Alimpiću, žandarmi su odmah posumnjali na pesnika. Nedugo potom, dogodilo se da se Đura jedne večeri vraćao iz kafane svom domu u Skadarskoj 38. U pustoj ulici, presrela su ga dva noćna stražara u civilnom odelu. Uhvatili su ga, oborili na zemlju i, kako navodi Ilić, "tako su ga tukli i gazili da se siroma’ jedva odvukao kući...".

Foto: Arhiv Narodne biblioteke Srbije - Skadarilja u vreme kada je tu živeo Đura Jakšić

Od svih ispijenih gorkih čaša, ova se, naposletku, ispostavila kao najgorča. Đura Jakšić, naime, odmah je pao u postelju iz koje se više nije dizao. O obračunu Alimpića i Jakšića javnost je saznala tek po odlasku Obrenovića s vlasti, a zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, Jakšić nije izdržao kaznu izrečenu neposredno po uvredi Alimpića.

"Pošto je Đura Jakšić umro, to da se ovaj predmet za svršen smatra i akta u arhivu ostave."

Ovako je pisalo u rešenju kojim je sudski činovnik obrazložio ukidanje presude. A trideset dva časa po pesnikovoj smrti, u Skadarskoj se ulici okupila gotovo polovina od tadašnjih 25 hiljada Beograđana. Pred državnim zvaničnicima i činovnicima, a potom i vojnicima, naučnicima, đacima, profesorima i običnim radnicima, kovčeg sa Jakšićevim telom izneli su Jovan Jovanović Zmaj, Miloš Kujundžić-Aberdar – u to vreme profesor Velike škole, potom sekretar Narodnog pozorišta Milorad Popović Šapčanin, te Jovan Dragašević, načelnik istorijskog odeljenja Glavnog generalštaba.

Siromaštvo i beda pesnikova uslovili su da se za pogreb odmah počne skupljati dobrovoljni prilog. Dva dana se u znak žalosti vijorila crna zastava na Narodnom pozorištu. A ono što od svojih sugrađana nije čuo za života, sada se dalo izreći u masi okupljenoj pred Vaznesenskom crkvom gde je za Jakšića upriličeno opelo, a zatim i na pogrebu na Starom beogradskom groblju kod crkve Svetog Marka.

Golema povorka od blizu 5 hiljada duša pošla je tog 17. novembra književniku odati poslednju čast. Intelektualnoj eliti prestonice pridružilo se Beogradsko i pozorišno pevačko društvo, a Jakšića je pesmom ispratio i hor učenika beogradskih viših škola. Gligorije-Gliša Geršić, u to vreme pravnik, pisac, političar i prevodilac, izrekao je nad Đurinim kovčegom stihove pesme "Spomen", iste one u kojoj je pesnik negda prizivao smrt.

Foto: Pavle Kaplanec - Spomenik Đuri Jakšiću na Kalemegdanu

I činilo se da je Beograd tek tada spoznao ne samo kakvog je književnika izgubio, već i kakvu je patnju pesnik u sebi nosio.

"U istoriji Đurinog života, opet se, Bog zna koji put, ponavlja ona stara istorija i sudba, koja je dugim krvavim mlazevima zabeležena na svakom listu kulturne istorije, počev od otrovne čaše Sokratove, pa do danas... Nesrećni Jakšić imao je svoje stradanje i svoje čaše: ,Mnogu sam gorku čašu popio’..."

Tako se na pesnikov životni put tada osvrnuo Gliša Geršić. Što se pak Đurinog suparnika generala Alimpića tiče, on je život okončao ravno 4 godine kasnije. I dok je ovaj lovorike uspeo pobrati i pre svoje smrti, beogradski nedeljnik "Vreme" je na 60. godišnjcu Đurine smrti izrekao možda najjednostavniju istinu:

"Na dan njegova pogreba, Jakšića su, najzad, ocenili i bedni stanovnici Skadarlije, kao velikog pesnika i zaslužnog narodnog čoveka. Do tri časa popodne, 17. novembra 1878. godine, njemu je nedostajala takva ocena..."