Kapetan Mišino zdanje na Studentskom trgu poznato je već vek i po kao centar beogradskog i srpskog obrazovanja i kulture. U nesuđenom dvoru porodice Karađorđević nalazile se sve što je od značaja za Srbiju od visoke škole, preko Narodne biblioteke, muzeja do ministarstva.

A ako se malo bolje zagledate u pravcu krova, videćete neobičnu staklenu kućicu sa metalnim krovom i vetrokazom. "Astronomska osmatračnica ili bespravna gradnja?", pomislićete možda.

Odgovor je daleko praktičniji – u pitanju je nekadašnja vatrogasna osmatračnica, čiji je kratki životni vek bio obležen pravim skandalom – strahom od požara koji su mogli da izazovu sami vatrogasci.

Neboder među ćeramidama

Vratimo li se u 1863. godinu, zateći ćemo Beograd koji ste mogli s jednog na drugi kraj prepešačiti za nekih pola sata. Protezao se od Tašmajdana do Kralja Petra i od Karađorđeve do Dunavskog polja. Kuće tog, starog Beograda, bile su uglavnom niske, od naboja, građene po turski sa krovovima od ćeramida, sabijene jedna uz drugu u uskim sokacima bez osvetljenja. Tu su se mešale i stambene kuće i radionice majstora, te se često dešavalo da pokoja iskra sa sveće ili ognjišta odleti i zapali i radionicu, i kuću i sav komšiluk.

U tom i takvom Beogradu, vatra je zaista bila "dobar sluga i loš gospodar", te je od prelaska Beograda u srpske ruke pod knezom Milošem počelo organizovanje vatrogasne službe. Ipak, mala varoš, pri tom nepregledna, nije bila pogodna za brzo gašenje požara. Dok bi požar bio primećen, pa inženjerci žandarmi dozvani, pa pokretni šmrkovi doterani sa Studentskog trga, čitava imovina otišla bi u prah i pepeo.

Tako je bilo sve deo te 1863. godine, kada je izgrađen pravi "neboder" među ćeramidama, velelepna zgrada Kapetan Mišinog zdanja. Smeštena na grebenu sa koga se pružao nesmetani pogled na sve delove grada, bila je savršeno mesto za postavljanje vatrogasne posmatračnice. I zaista, posle molbi upućenih upravi Velike škole, koja se uselila u "zdanije" posle neuspešnog pokušaja da se Kapetan Mišina ćerka popne na srpski presto, izgrađena je na samom vrhu mala sa svih strana staklom obložena osmatračnica. Pogled je zaista bio veličanstven.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije

U ovoj kuli su tokom čitavog dana i večeri, kroz sva godišnja doba, dežurali vatrogasci iz novoosnovane dobrovoljne vatrogasne čete. Ukoliko bi videli dim ili požar, trubama bi objavili da je nesreća na vidiku. Potom bi se iz skladišta izvukli pokretni šmrkovi i uputili na zadatak. Noću bi da ne bude komšiluk, mahali posebnim fenjerom i upozoravali dežurnog u Požarnoj komandi na opasnost.

I tako punih dvadeset godina.

Kraj ljubavi zbog cigarskih opušaka

Jedan od omiljenih srpskih poroka, koji smo pored kafe pokupili od Turaka, bio je i razlog da se sa praksom osmatranja grada sa zdanja Velike škole zamalo prestane. Naime, vatrogasci su vreme prekraćivali duvanom, te su u nedostatku kanti (ili prosto, usled nebrige), opuške bacali sa osmatračnice na ulicu. Neki bi završio na šeširu prolaznika, ali većina se zadržavala na krovu zgrade.

Zabrinuti zbog mogućnosti da neki neugašeni opušak zapali zgradu, a i iznervirani bahatošću vatrogasaca, maja 1884. godine predstavnici Ministarstva prosvete šalju dopis Opštini u kome se traži da se osmatračnica izmesti. I ne samo to, u istom dopisu navodi se da je ovakav potez i u interesu vaspitanja omladine koja od vatrogasaca može prihvatiti (ne)moralno ponašanje u vidu pušenja.

Foto: Wikipedia /  Mickey Mystique

Kako je to bio slučaj u starom Beogradu, usledila je sednica na kojoj su ukršteni mačevi najrečitijih predstavnika jedne i druge strane. Iako su sa strane Ministarstva bili veštiji retoričari, prevladala je birokratija, te je prosvetarima upućen dopis u kome se obaveštavaju da do izmeštanja osmatračnice neće doći jer baš i nema prigodnog mesta za nju, a da će vatrogasci biti upozoreni da ne bacaju opuške.

Ipak, nauka i progres su imali poslednju reč u ovoj priči. Kada je telefon napokon stigao u Beograd, sredinom osamdesetih godina XIX veka, jedna od prvih telefonskih linija bila je ona između Kapetan Mišinog zdanja i Požarne komande. Kako su telefoni ušli prvo državne službe i državne institucije, pa i u javne govornice, tako je i potreba za zvukom trube koji se prolama centrom prestala. Neki kažu da su poslednji vatrogasci sišli 1889, neki 1899, drugi 1919. godine.

Bez obzira koja je devetka u pitanju, ova osmatračnica danas predstavlja samo relikt nekadašnje vatrene beogradske prošlosti.