Užasi koje je na Beograd spustilo bombardovanje 6. aprila 1941. pod nazivom ”Strašni sud” bilo je početak terora koje su nacisti širili gradom. Jedan od događaja koji će srpska prestonica zauvek pamtiti kao vešanje na Terazijama, odigrao se ranom zorom tog 17. avgusta pod opravdanjem Gestapoa, da se radi o odmazdi.

Progon okupatora

Samom zločinu prethodilo je hapšenje petorice muškaraca za koje se smatralo da su komunisti.

U lance su prvo bačeni Ratko Jevtić iz sela Drlupe i Velimir Jovanović iz mesta Parcane kao partizani Kosmajskog odreda. Njih je uhvatila žandarmerija koja je, od okupacije Beograda, bila samo igračka u rukama Nemaca koja je radila kako joj se kaže.

Zatim je policija uhapsila Jovana Jankovića, omladinca koji se borio za svoju zemlju kao član otpora u gradu. Iza rešetaka je sproveden nakon što je iz pištolja otvorio vatru na pripadnika policije Životu Jeremića u Aleksandrovoj ulici.

Sam Gestapo je priveo Svetislava Milina sumnjičeći ga da je planirao napada usmerene protiv Nemaca na teritoriji grada, kao i Milorada Pokrajca nakon što je 15. avgusta pucao na nacističkog narednika Lapa u Dositejevoj ulici.

Svi uhapšeni sprovedeni su do zatvora Gestapoa koja se nalazila na današnjem Trgu Nikole Pašića. Tu su podvrgnuti batinanju i torturi dok je smišljan svirep plan.

Naime, Nemci su Beograd već nekoliko meseci držali pod okupacijom, ali se Beograđani nisu mirili sa sudbinom. Različite sabotaže, napadi na okupatora i atentati bivali su sve češći. Pokret otpora nije mirovao.

Zato major SS jedinica Karl Kraus, čovek koji je komandovao Gestapom, odlučio da od uhapšene petorke napravi primer. Cilj je bio zastrašiti narod i demonstrirati silu. Uz odobrenje generala Hajnriha Dankelmana, nacističkog vojnog zapovednika Srbije, koji je insistirao da ”žrtve odmazde treba jasno označiti kao krivce iz komunističkih redova, kako se ne bi izazvao opšti revolt i uzburkala nacionalna osećanja stanovništa”, pristupilo se izvršenju paklenog plana.

Svesrdnu pomoć ovom činu egzekucije bez suđenja, pružio je i gradonačelnik Dragomir Jovanović, koga su u fotelju smestili Nemci.

Foto: Wikipedia / Новик.А.Н.

Stravično jutro

Nedelja 17. avgust bila je namerno odabrana za izvršenje zločina. Naime, Beograđani su upravo nedeljom u većem broju odlazili da prošetaju kroz centar grada, pokušavajući da održe, kakav-takav, privid normalnog života.

Sve je počelo još pre izlaska sunca. Pustim Terazijama odjekivala je vika. ”Nevin sam, nemoj te ljudi” čulo se zapomaganje Velimira Jovanovića koji se jedva kretao pod udarcima gestapovaca.

Vojnik mu zatim prisloni cev mitraljeza uz telo i nastupila je tišina. A zatim se razlegao rafal. Jovanović je bio mrtav.

Učenik Milorad Pokrajac, krojač Jovan Janković, obućar Svetislav Milina i zemljoradnici Velimir Jovanović i Ratko Jević znali su šta im se sprema i pre nego što su ih izveli iz ćelija.

Postrojeni su u dvorištu zatvora i streljani. Tela su potom preneta na Terazije i takođe obešena o bandere preko kojih je bila razvučena reklama za konjske trke.

Na svako telo Nemci su okačili i parče kartona na kome je ćirilicom pisalo ”Komunistički terorista”.

Čitav zločin je završen taman pre nego što će krenuti prvi tramvaji. Potresna scena bila je spremna da utera strah u kosti Beograđanima koji su počeli da izlaze na ulicu.

Gradom se brzo širio glas užasa i reči ”Obešena tela na Terazijama”. I dolazili bi ljudi da vide, ne verujući da je iko sposoban za takav zločin. Roditelji koji bi se tu zadesili ne znajući šta se dogodilo, pokrivali bi oči deci i brzo ih odvodili dalje.

Tela su ostala na Terazijama sve do večernjih sati narednog dana. Tada su skinuta i odneta neznano gde.

Kao nemi svedoci nacističke surovosti, bandere su ostale tu sve do pedesetih godina prošlog veka kada su prenete u Aleju ubijenih rodoljuba na Novom groblju. Međutim, 2003. godine su nestale poput petorice partizana čija su tela nosila na sebi.

Spomenik i sećanje koje nikada neće izbledeti ostali su kao podsetnik za buduća pokolenja kao svedoci za buduće naraštaje.