Premda je sada zglobni autobus ili popularno govoreći autobus “harmonika” deo prevozne svakodnevnice, to svakako nije bio slučaj sredinom pedesetih godina prošlog veka, kada su na ulicama glavnog grada prvi put zaškripale vrele gume ove grdosije, koja je svojom pojavom izbezumila zatečene Beograđane.

Dvodelna neman od 20 m

Kada je jedne prohladne prolećne večeri 1955. godine ispred hotela “Beograd” pristao autobus riječkog auto-transportnog preduzeća “Autotrans”, učinio je to na opšte zaprepašćenje prolaznika. Iako se radilo o redovnoj liniji Opatija - Beograd, isto se nije moglo reći o samom prevoznom sredstvu. Kod njega ništa nije bilo redovno. 

Ovo nije bio dobro poznati bus sa prikolicom, nego skalamerija koju beogradski svet nikada pre u životu nije video na ulicama glavnog grada. Ova ogromna jednobojna putnička kola nalikovala su na neman iz dečjih bajki pred spavanje, a pružala su se barem 20 m uz ivičnjak Sarajevske ulice, i to iz dva dela, združena mehom kao kod harmonike. 

To je bio taze model autobusa italijanske fabrike “OM”, koji se nalazio na jednomesečnoj probi. Hitao je po putevima tadašnje države po nalogu gorepomenutog preduzeća, koje se kanilo da pazari nekoliko takvih vozila, pa je tako na red došao i Beograd.

Mesta za 200 duša

Popularni autobus “harmonika” bio je specijalno sklopljen za potrebe gradskog saobraćaja, ali uz nekoliko kozmetičkih prepravki i izmena nadležni su smatrali da može da posluži i kao međugradski prevoz, odnosno za duže relacije.

Ovaj zglobni bus u svojoj čeličnoj utrobi mogao je da primi 200 duša, što sedećih, što stojećih. Zarad komfora na podužim vožnjama verovalo se da bi taj broj spao na 90 putnika.

Razgledanje Beograda

Predstavnici Gradskog saobraćnoj preduzeća i ondašnjeg Saveta za komunalne poslove Narodnog odbora grada Beograda želeli su da vide autobus “harmoniku” na delu, pa su zaseli na drvena sedišta i dali se u “krstarenje” grada po već postojećim trasama. 

Bez obzira na svoju impozantnu veličinu, kola su se pokazala izuzetnu gipkost po saobraćajnicama glavnog grada, a pogotovo u krivinama, i to sve zahvaljujući središnjem zglobu. Vožnja je protekla bezbrižno, a autobus se dokazao kao podesan i praktičan. 

Međutim, postojala je začkoljica koja ga je odvajala od beogradski ulica. Pun kapacitet nije mogao da se upotrebi ni na jednoj od postojećih autobuskih linija u gradu. Ipak, nadležnima je sinula ideja da bi ovaj bus bio idealan za prigradski saobraćaj i relacije poput Beograd - Pančevo i Beograd - Batajnica.

Naposletku ta zamisao se stropoštala u zapećak uma predstavnika Grada, a iskobeljana je gotovo deceniju kasnije, kada je Beograd konačno nabavio popularni autobus “harmoniku” i uveo ga u redovan saobraćaj.