Kada je po naredbi Vrhovne komande, srpska vojska krajem novembra 1914. godine napustila Beograd, austrijski generali nisu mogli da veruju kakva im se ratna sreća osmehnula. Posle četiri meseca svakodnevnog bombardovanja i žestokih okršaja, zidine Beograda ostala su nebranjene. Tek dva dana kasnije, Austrougari su ušli su u Beograd na "belom konju" igrajući i pevajući. Nepune dve nedelje potom, okupatorski vojnici pobegli su poniženi, razbijeni i sa ogromnim gubicima.

Zauzimanje nebranjenog Beograda

Poslednji srpski vojnici povukli su se prema položajima na Kosmaju 30. novembra 1914. godine. Cilj je bio ojačavanje odbrambenih položaja koji su bili pod žestokim udarom i skraćivanje fronta. Komanda carske vojske primetila je odlazak branilaca tek sledećeg jutra, ali ih to nije sprečilo da zaspu grad olovnom paljbom. Rano ujutro 1. decembra, austrougarska izvidnica prešla je Dunav i ušli u ranjeni grad. U pitanju su bili vojnici Bojne grupe Petrovaradin Pete armije, na čelu sa poručnikom Leopoldom Hirtom, poreklom iz Vukovara. U toku prepodneva i ostatak Austrijanaca osmeliće se da pređe reke. Ostalo je zabeleženo da je na "belom konju" u grad oko 15. časova ujahao general Liborijus fon Frank, komandant Pete armije. Beše to 2. decembar.  

U euforiji "pobede" fon Frank je austrougarskom caru Franji Josifu, čestitajući 66 godina carevanja u ime vojske, uputio depešu u kojoj ga obaveštava:

"U momentu kada nam je ispalo za rukom da na Beogradskoj tvrđavi istaknemo pobedonosno našu zastavu, i iskupljeni oko ove nove pobede pod Vašom moćnom rukom, ja u ime naše cele ubojne snage slobodan sam da najponiznije dostavim vašem veličanstvu našu oduševljenu čestitku."

Odgovor Franje Josifa je glasio:

"Primajući najsrdačnije čestitku o zauzeću Beograda blagodarim iz sveg srca mojim valjanim, hrabrim i pametnim vojskovođama čijim junačkim podvizima ima da se zablagodari zauzeće Beograda."

Dočekalo ih je tek nekih 20.000 Beograđana, pretežno žene, dece, staraca i ostalih nevoljnika koji nisu mogli ili nisu imali gde da pobegnu.

Dani ropstva

Ovo "junačko" zauzeće nebranjenog grada, dalo je vetar u jedra austrougarskoj vojsci i propagandi. Novinski listovi carevine utrklivali su se da što slikovitije prenesu slike pobede nad Beogradom i gromoglasno najavljivali skori konačni pad Srbije. Iz Beča i Pešte organizovane su posete vozom da se vidi "uživo" poraz Srbije.

Tim povodom general fon Frank, naredi  3. decembra vojnu paradu u Beogradu i uz put podiže na četiri mesta u gradu gubilišta sa vešalima. Hroničari su zabeležili da su se nakon oduševljenja što su "zauzeli" srpsku prestonicu, Austrijanci odmah bacilli na vešanje "sumnjivih" Beograđana. Novine "Straža" prenose zastrašujuću sliku ovih događanja: "... gledali smo, pa ne možemo da dođemo sebi, kako su austriski ‘kulturni’ komandanti na sred Terazija pred Balkanom napravili vešala i na njima obesili izvršivši prvo ‘kulturno‘ delo - Mihaila Radojčića iz Rače"

Tokom narednih dana, bezumlje je nastavljeno. Građani su hapšeni, mučeni, ubijani, odvođeni u logore. Iz svedočenja Beograđana saznajemo da su sve radnje obijene i opljačkane, a potom se prešlo na obijanje kuća i stanova. U ovome su posebno prednjačili mađarski vojnici, kojih su se preživeli građani sećali sa velikim strahom. Zauzeta je zgrada Uprave fondova, danas Narodnog muzeja, u kojoj je smeštena komanda vojske. Za kasarnu je odabran luksuzni hotel Moskva. Srećom, teror je bio kratkog veka.

Opšta bežanija Austrougara

Do obrta ratne sreće dolazi odmah po austrijskom zauzimanju Beograda. Ne postupajući po naređenju svog nadređenog, generala Oskara Poćoreka da drži liniju odbrane Duboko - Cvetkov grob - Avala, fon Frank, ohrabren zauzimanjem Beograda, kreće ka kosmajskim položajima srpske vojske. Ovde ga dočekuju jedinice "Odbrane Beograda", koje iskazuju veliko požrtvovanje i kreću u napad i razbijanje austrijskih redova. Konačni proboj srpske vojske usledio je u noći 8. na 9. decembar, kada su fon Frankove snage potučene. Put ka oslobođenju Beograda bio je otvoren.

Hrabro se boreći, srpske snage probijale su se ka prestonici. Otpor neprijatelja trajao je manje od dva dana. U izveštaju ondašnjih novina stoji da je prvi srpski vojnik koji je 15. decembra 1914. godine ušao u Beograd bio podnarednik Sava Petrović. Na obodima Zvezdare dočekala ga je masa žena i dece, koji su njega i konja na kome je bio grlili i ljubili, zasipali ga cvećem i peškirima, i govorili mu: "Živeli Srbi braća, junaci i oslobodioci Srpstva i srpskog imena, živeo Srpski Opanak."

Srpska vojska neumoljivo je nastupala ka prestonici, dok su Austrijanci u panici, još opijeni od pljačke i pijančenja, bežali iz grada. Posle žestokih borbi na Železniku i Žarkovu, kralj Petar I Karađorđević je ušao u grad tačno u 9:40. U tom trenutku su se još vodile borbe, grad su potresali zvuci zaglašujućih eksplozija, ali to nije sprečilo građane da izađu iz skloništa i pobočnih ulica i pozdrave oslobodioce. Kralj se potom odvezao do Saborne crkve, gde se zahvalio Bogu za pobedu, te u pratnji velikog broja građana krenuo ka dvoru.

Konačni kraj austrijskog okupatora u Beogradu, obeležio je jedan simboličan kraljev potez. Naime, austrougarska zastava koja se do tada vijorila na kupoli dvora, u borbama je pala na kolski put koji je vodio ka dvoru. Kralj je preko nje prvo prešao kolima, a zatim, pošto su je ađutanti prostrli na stepenice zdanja, odlučno zgazio čizmom na crnog carskog orla i ušao u svoj dom.

Ipak, i Austrougari su imali poslednji "kulturni" i "junački" pozdrav, kakva je bila i njihova strahovlada tokom tih 13 dana decembra. Naime, u 10.45 istog jutra, Austrougari dižu u vazduh sva tri mosta na Savi, sve sa ranjenicima i vojnicima koji su bili u paničnom begu i još uvek su se nalazili na njima.

Opis panike i opšte bežanije koja je usledila prenosi dopisnik "Junajted press", koji je bio smešten pri Poćorekovom štabu: "Put kojim su se Austrijanci povlačili iz Srbije, predstavlja stazu strahota. To je staza obeležena telima mrtvih i umirućih ljudi koji su potpuno poludeli usled pretrpljenih patnji".

U "Beogradskoj operaciji", akciji oslobođenja Beograda, završnom delu slavne Kolubarske bitke, zarobljeno je oko 44.000 austrougarskih vojnika i oficira. Generali Poćorek i fon Frank smenjeni su po kratkom postupku zbog sramnog poraza.