Kada je prvi deo programa bio okončan u velikoj dvorani, munjevitom brzinom kroz prostorije Narodnog univerziteta Kolarac rasplinuo se aber iz megafona: “Dame i gospodo, sada otvaramo prodaju srećki za lutriju “Trista čuda”. Početak glasanja počinje…”

Parče hartije zlata vredno

Voditelj programa nije ni stigao da dovrši misao, a već je ušlo petnaest prodavačica i prodavaca, noseći srećke za lutriju. Malo je reći da je narod požurio da se obezbedi. Zavladala je prava pravcata jagma. Opkolivši prodavce, ljudi su na sav glas uzvikivali koliko bi srećki pazarali, “četiri”, “šest”, “dvanaest”...

Prodavci i prodavačice su uzalud pokušavali da stišaju furiozne građane, umirujućim glasom govoreći im da svaka srećka košta 10 dinara i da svako ima pravo da kupi najviše dve srećke. Ništa od toga nije urodilo plodom. Ljudi su, a, razume se, među njima i dame, neumoljivo navaljivali da se što pre dočepaju tog čarobnog parčeta hartije.

Svaka srećka dobitna?

Za to vreme nagrade su bile lepo posložene po vitrinama i policama u prvom holu glavnog ulaza, koji je bio, jelte, zatvoren. Kao što je bilo objavljeno u dnevnim listovima, zgodici su bili raznovrsni, a poneki i skupoceni: od radio-aparata, preko flaša šampanjca i vina, do čokolada za mališane. Za 10 dinara, koliko je stajala srećka, nagrade su bile prave premije.

Pored toga što su zgodici bili primamljivi, pomama je vladala zbog činjenice da je svaka srećka bila dobitna. Kada bi bila izvučena, srećka je na sebi imala broj koji je odgovarao predmetu u vitrini ili na rafu. No, usled velike navale, nagrade se nisu odmah mogle podići. Razumljivo, ipak je trebalo podmiriti 2500 ljudi, koliko je bilo prisutno, ali uprkos navedenom narod nije imao sluha niti je imalo mario za to.

Bar na Divljem zapadu

Nakon što su gotovo sva čuda obznanjena javnosti, oni koji su želeli da “plaknu” grlo i nazdrave, savladali su stepenice i popeli su se gore, gde su se sreli sa jednim potpuno novim svetom. Bio je to “Teksas bar”, koji je vodio g. Toša Paranos, novinar obučen kao punokrvni kauboj sa Divljeg zapada, sa sve šeširom i revolverom za opasačem. 

Kako beogradski svet nije znao nijednog poznatog revolveraša, proglasili su ga za nikog drugog do Dorotea Aranga Arambula iliti Panča Vilju, meksičnog revolucionara. Društvo su mu pravile gđica Ljubinka Bobićeva i gđa Milica Babić-Jovanović, koje su, takođe, bile odevene shodno temi bara. One su nemilice točile i usluživale goste šampanjcem, viskijem, likerom i drugim alkoholnim pićima.

Naposletku, prvi novinarski bal “Trista čuda” nije završen ni tik ponoći, niti u sitnim satima, negoli u jutarnjim časovima, kada je većina proglasila fajront i veselo se zaputila kućama, sa sve kezom od uha do uha.