U vremenu između dva svetska rata Beograd je u Jugoslaviji slovio za relativno bezbedno mesto u odnosu na ostale gradove Kraljevine. Ipak statistika je zabeležila da je godišnje u intervalu od 1918. do 1941. u proseku je u Beogradu izvršeno oko 20 ubistava. Jedno je posebno izazvalo interesovanje beogradske javnosti, koje je okončao čovek “u fraku, belim rukavicama, lakovanim cipelama i cilindrom“.

Povoda za potezanje noževa pa i vatrenog oružja, kojeg je posle mnogobrojnih ratnih godina bilo u narodu mnogo, bilo je sijaset. Od ljubavnih problema i nedaća, poslovnih promašaja, preko hroničnog siromaštva do nezaobilazne ispijene koje više rakijske čašice, bili su najčešći uzroci nemilih krvavih scena, ubistava na ulicama prestonice. Ali jedno iz 1930. uznemirilo je beogradsku čaršiju. Beše treći septembar kada se sestra Brane Milenkovića, cenjenog advokata iz Beograda, Danica nije vratila iz ustaljene svakodnevne šetnje po Topčiderskom parku.

Topčiderska zlokobna šetnja

Zabrinuti zbog nestanka devojke, porodica je nestanak prijavila policiji, ali je infromaciju sa Daničinim opisom i mestom gde je poslednji put viđena podelila sa čitaocima tiražne “Politike”. Bio je to pun pogodoka, jer su se počeli javljati očevici. Tako je jedan meštatin preneo zapažanje svoje supruge, koja mu je sve potanko opisala u pismu. Prema njenim rečima bila je očevidac “kako jedan žandarm progoni devojku koja se opirala”. Sve se to dešavalo na stanici u iščekivanju tramvaja, a kada je on stigao, devojka je uspela da na trenutak pobegne i zakorači na prvi stepenik zaustavljenog vozila, ali ju je žandarm snažno povukao nazad. Šef poljoprivredne laboratorije u Topčideru dr Kosić šetao je sa suprugom Topčiderom i bili su svedoci istovetnog događaja. Kada su od andara zahtevali da pusti devojku, on im je zatražio da se legitimišu, te su se povukli. Devet dana trajala je neizvesnost o sudbini Danice Milenković. U jednoj jami u Topčiderkom parku pronađena je njeno beživotno telo.

Policijska istraga

Mozaik dešavanja u Topčideru policija je počela da sklapa. Krenulo se od žandarma čiji je zadatak bio bezbednost u Topčiderskom parku. Oni su pripadali trineastom kvartu i onako postrojeni na pitanje i pokazivanje fotografije, da li su videli Danicu, svi su odgovorili da nisu. Napretka u istrazi nije bilo ni kada su dovedeni svedoci i organizovanje prepoznavanje, jer niko nije među postrojenim žandarmima prepoznao izvršioca gnusnog zlodela.

Kako navodi dr Rade Ristanović, postrojavanje i svedoci uplašili su ubicu Đorđa Živaljevića, koji se poverio jednom svom kolegi: ”Stanko ja sam ubio onu devojku!” Žandar Stanko bio je šokirana, a pogotovu nakon ponovljenog priznanja i opisa zlodela, pa je nadređenima prijavio zločinca. Islednicima je žandarm sa brojem značke 963 Đorđe Živaljević opisao zločin: ”Ja sam imao nameru da se provedem s ovom devojkom, a kako sam znao da bi posle toga bio strogo kažnjen, ako bi me ona odala, pomišljao sam i na ubistvo. Pošto sam je otrgao od tramvaja, u koji je htela da uđe, odvukao sam je za ruku prekoputa u šumarak. Devojka se sada još više otimala, ali više nije mogla da viče. Počela je da mi preti da će me tužiti za sve ono što radim. Sada sam bio sasvim rešen da je posle svega ubijem.“ Prema obdukcionom nalazu, Danica se žestoko branila jer su modrice i ogrebotine bile po celom telu devojke, koja je umrla od srčanog udara “u vreme kad je nad njom žandarm vršio nasilje”. Beogradska štampa u detalje je pratila sva dešavanja vezana za zločin, formirajući i javno mjenje koje je tražilo najstožu kaznu za ubicu. Uz sve dokaze, iskaze i priznanja, i pored toga što se tokom suđenja ubica govorio da nije na silu devojku obljubio, na presudu se nije dugo čekalo.

Pravda je zadovoljena

Prvo je “porotni sud” Đorđa Živaljevića proglasio krivim, a 16. novembra 1930. godine Prvostepeni sud u Beogradu donosi presudu – kriv je i osuđuje ga na smrt. Osuđenik je čekao izvršenje kazne u zatvoru. Kažu da je osuđenik poslednje dane provodio dosta pribrano. Tog majskog dana 1931. godine, uoči izvršenja igrao je karte sa agentima koji su sa njim bili u ćeliji. Međutim, kako se približavalo vreme egzikucije, počinje da se gubi, da mu se menja boja lica. U dvorištu Uprave grada Beograda u ranu zoru čekao ga je Dragutin Hart “u fraku, belim rukavicama, lakovanim cipelama i cilindrom”. Hart je bio dželat koji je za ovu priliku došao iz Sarajeva. Prisutni novinar je napisao:” Živaljević se samo požurio vešalima, skočio na klupicu, priljubio uz stub i gotovo mirno ukočeno sačekao omču i belu maramicu”. Lekari su utvrdili smrt osuđenika, a dželat Hart je kratko rekao “Pravda je zadovoljena”.