Okom nevidljiv bacil, sa staništem u drumskoj prašini, na suvom drveću i obraslom kamenju, od vajkada je harao širom sveta, usput lomeći kosti i odnoseći nebrojeno života. Ni Beogradu nije progledao kroz prste, redovno uzimavši svoj danak. Niko nije bio imun na sićušnu zlicu po imenu tetanus.

Neizlečivi mikroskopski stvor

Zanimljivo je da prvi opis ovog majušnog monstruma, tetanusa, datira iz V veka p.n.e i od ruke “oca medicine”, Hipokrata sa Kosa, čiju zakletvu lekari polažu već decenijama unazad. Na uzrok bolesti čekalo se dva milenijuma i nekoliko stoleća kasnije, kada su ga Antonio Karle i Đorđo Ratone, patolozi sa univerziteta u Torinu, ustanovili 1884. godine.

Na veliku scenu ova bakterija je stupila tokom Velikog rata, kada je odreda desetkovala ranjeničke vozove. Sve do dvadesetih godina prošlog veka vladalo je čvrsto uverenje da se radi o neizvlečivom oboljenju, tj. sve do pojave seruma 1924. godine.

Kada je Beograd strepeo

Pustošenje od strane tetanusa nije ni Beograd niti ostatak zemlje zaobišlo. Sve do uvođenja serumskog lečenja, smrtnost je bila između 80 i 90%. Sa početkom imunizacije i blagovremenom reakcijom lekara, isprva je injekcija tetanusovog seruma u 60% slučajeva čuvala pacijente od strašne patnje i zagarantovane smrti. No, to je istovremeno značilo da je smrtnost i dalje bila izuzetno visoka, 40%

Prema mesečnim izveštajima Centralnog higijenskog zavoda tih godina u prestonici najviše su oboljevali baštovani i kočijaši. Zbog prirode njihovih poslova, bili su direktno izloženi ovom bacilu, čija najdraža skrovišta su upravo bile vlažne bašte i štale ukaljane konjskom balegom. 

Smrt kakvu niko ne želi

Ovaj mikroskopski stvor je delovao tako što bi se ušunjao i kroz najmanju otvorenu ranicu na koži marljivog radnika, a potom pustio svoj otrov da se širi po čitavom telu. Zapativši nervne ćelije, zatrovao bi čitav nervni sistem. 

Prvi simptom bolesti, koji bi i sam bolesnik spazio, bila je ukočenost i zategnutnost mišića za žvakanje. Mic po mic usta bi se zabravljivala, govor bi bio otežan, a obedovanje gotovo nemoguće. Zatim bi ukočenost prelazila na sve druge delove tela, tj. mišiće. Sa muskulaturom vrata sasvim zategnutom i glavom zabačenom unazad, telo se u gužvalo kao parče hartije.

Pacijenti bi dospevali u bolničku postelju zategnuti kao strune, sa zatvorenim disajnim putevima. Neki put grčevi su bili toliko nesnosni da su doslovno lomili kosti. No, to nije bilo najgora odlika tetanusa, već to što svi oboleli bili sve vreme pri sebi. Dakle, u najgorim mukama bi nekoliko dana pri čistoj svesti čekali odlazak na večni počinak. Da bi im olakšali zlopaćenje, lekari su im ubrizgavali pod kožu magnezijum sa sumpornom kiselinom. Taj koktel je izazivao opuštanje ukočenosti mišića i uranjanje u dubok san.

Kako su godine odmicale slučajeva je bilo sve manje i manje. Građanstvo je pomno sledilo apel struke, koji je odzvanjao varošicom: Pri i najmanjoj povredi i rani na telu koja je došla u dodir sa prljavim, zemljanim ili inače zagađenim predmetima, javite se lekaru i tražite serum protiv tetanusa.

Vakcina koja dokazano štiti

Uprkos otkriću vakcine, tetanus i gotovo vek kasnije još uvek oduzima ljudske živote. Statistika iz 2015. godine crno na belo pokazuje tužan i nemilosrdan podatak, a on glasi da je ova infekcija na godišnjem nivou zaslužna za 59.000 smrti širom planete, čije praktično sve žrtve su nevakcinisane osobe i osobe nerevakcinisane na vreme.