Veliki broj putnika, trgovaca i robe koji se slivao u Beograd sa svih stana, vremenom je rodio i nova zanimanja koja su ovim privremenim gostima varoši olakšavala život. Ne treba reći da su među njima uvek bili raznoliki i slikoviti likovi o kojima je uspomene brižljivo skupljao i zapisivao veliki komediograf Branislav Nušić. Među njima su se posebno isticali sarafi - ljudi-menjačnice, kao i kirdžije - pomalo vodiči, a pomalo naoružano obezbeđenje koje je pratilo karavane. 

Dileri deviza pre dilera deviza

Putnici, trgovci i kiridžije su bili stalni i najvažniji gosti hanova. Ali ni malo manje važni i bitni nisu bili ni sarafi. Sarafluk je bilo posebno zanimanje, koje bi u današnje vreme najpribližnije bilo - menjač novca, trgovac novcem ili hartijama od vrednosti. Beograd tog doba je već imao i bankare Amara, Janać Kumanudiju i Jusu Rusa. Jedan tadašnji beograđanin, Mevorah je kao saraf imao dućan, ili kako bi smo danas rekli - stalnu menjačnicu.

Nušić ga opisuje da "je to onaj poznati Moša Mevorah koji je imao običaj reći: Za prošlost ništa ne daje ćir Moša". Većina sarafa nosili su svoju robu, merice ili različite monete, u vreći. Tako su, kao "putujuće menjačnice", obilazili hanove i kiridžijama menjali novac. Kako je izgledao menjački posao i kako je određivan kurs, ostalo je nepoznato. Ali bilo je to i vreme kada se vrednost novca merila zlatom, srebrom i skupocenom i retkom robom.

U beogradsku čaršiju kiridžije su stizale sa svih strana sveta, i sa sobom su donosili "sve što se novcem moglo nazvati". Nušić nabraja od austrijskog dukata, preko turske zlatne mamudije do ruske rublje, i još dvadesetak moneta koje su se nalazile u zamotuljcima menjača novca sarafa, ponuđenih na običnoj asuri, a koje su bile u opticaju u plaćanju i kupovini robe.

Ko su bile kiridžije?

Za kiridžiluk kažu da je zanimanje, drugi tvrde da je zanat. Kako bilo da bilo, kiridžije su postojale koliko i srpski narod. Oni su se bavile organizacijom i realizacijom transporta i trgovinom, najčešće retkom, pa tako i skupom robom, po dalekim drumovima i putevima, provodeći u sedlu dane i nedelje, neretko i mesece.

Nije to bio običan poziv prevoza robe od jednog do drugog mesta. Kiridžije su bile ljudi i od velikog povereanja. Uz robu, uobičajno je bilo da su im poveravali i novac i dragocenosti koje su oni prenosili kroz sve opasnosti na koje su nailazili na putu: od razbojnika i hajduka, preko bespuća, do otmičara i nasilnika. Da bi sigurno prošli takva mesta, kiridžije su ili bili u "dobrim" odnosima sa opasnim ljudima, ili su unajmljivali naoružanu pratnju koja je znala kako da se obračuna sa nasilnicima. Najčešće nisu ni morali da reaguju, jer sam susret sa do zuba naoružanom četom, gasio je bilo kakav pokušaj napada na karavan.

Kiridžije su dobro naplaćivale svoje usluge prenošenja tovara i svega za šta su bili zaduženi, pa su i sami bili gazde, imućni ljudi tog vremena. Kako je tog doba bilo uobičajno, kiridžija gazda karavana do Smedereva bi pratio povorku, pa bi onda požurio sam do Beograda kako bi posvršavao svoje poslove, i pripremio da kada karavan stigne, a trebala su mu dva dana, da odmah po prispeću nastavi put. Ta dva dana koristio je i da obiđe prijatelje, poslovne partnere, a njemu u han gde je odseo, dolazili su mnogi da porazgovaraju i čuju najnovije vesti sa puta i Stambola. Kafa je bila neizbežan napitak koji ga je pratio sve vreme boravka u Beogradu.

Snaga kiridžija se merila količinom i brzinom koju robu može dopremiti, odnosno brojem volovskih zaprega. Tako Nušić pominje "poznatog kiridžiju Vaku iz Niša, koji je imao deset čifteta bivolskih kola, pa čuveni sa ličnoga junaštva Zisa iz Sereza, koji je imao karavan od šezdeset konja; pa Dimitri iz Soluna, koji je imao jedanaest sopstvenih kamila". Karavani sa kamilama nisu odsedali u hanovima već su kamile samo unosile espap (tovar) u varoš pa su odvođene u Savamalu, te su noćivale u polju kraj Savamalske bare.

Svadljivi kirdžija Zisa i zarada bez svađe

A Nušić ne bi bio jedan od naših najboljih pisaca, da ono što je narod prepričavao godinama ne zapisa, a priča o kiridžiji Zisi posebno je upečatljiva. Zisa je bio ugledan i bogat, čovek poštovan u čaršiji sa kojim se moglo lepo pričati sve do trenutka isplate. Tada menja ćud i postaje drugi čovek sprema na tešku svađu sa trgovcem. I koliko se god ovi trudili da ugode Zisu i da sve bude "pod konac", na kraju se Zisa obavezno posvađa.

Tako beogradskom čaršijom, kada je došlo vreme potkosurivanja trgovca ćir Guše sa Zisom, krenu opklada da će ga trgovac isplatiti bez svađe. Guša na ime opklade po beogradskoj čaršiji prikupi dukate i cvancike, "kao najzdraviji novac koji se jedini na đumruku prima". Imao je da isplati Zisi hiljadu i šest stotina groša i svu tu sumu pribere on, idući iz dućana u dućan. Kad je došao Zisa da mu se isplati, zatekao je u dućanu Gušinom mnogo trgovaca, koji su hteli da vide hoće li biti svađe.

"Sedi, Zisa - otpočeće ćir Guša - da se obračunamo. Hoćeš li jednu kafu?

- Hoću! - odgovara Zisa.

- Evo savij i duvan. Pa jesi li izračunao koliko sam ti dužan?

- Hiljadu i šest stotina groša.

- Da nije nešto više, nemoj da se prevariš.

- Ovoliko je koliko kažem!

Izvadi ćir Guša novac iz gvozdenog sanduka - tadašnjih kasa - i poče na tezgu da ređa sve dukat do dukata, svaki nov, čist i svetao. A Zisa uzima dukat po dukat, zagleda ga sa svake strane, ne bi li mu ma šta našao, ali odista nije mogao ništa zameriti. Najzad razvi peškir, skupi šakom dukate, veza čvor i turi u silav.

- Imaš li što da primetiš? - pita ćir Guša pobedonosno a pogleduje ispod oka u trgovce od kojih je dobio opkladu.

- Nemam! - odgovara Zisa mrzovoljno, a vidiš mu na licu kako mu je čisto krivo što nema razloga da se posvađa. Najzad, oprosti se Zisa od ćir Guše i pođe iz dućana. Ali tek što dođe na prag a njega savlada njegov nagon, okrete se ljutito, ščepa iz silava peškir s dukatima i tresnu ga o zemlju.

- J... ti ja tu paru koju sam bez svađe zaradio! I ode, a ne uze novac".

Poslednji karavan kamila sredinom XIX veka... a onda se desio Gadafi

U Beograd je 1854. godine pristigao poslednji karavan kamila. Nosio je tovar duvana iz grčkog grada Sereza, udaljenog sedamdesetak kilometara od Soluna, za trgovca Anastasa Hristodula. Ostalo je zabaleženo da je jedna kamila iz karavana uginula. Kako je Ciganska bara tokom XIX veka bila u predgrađu, to su karavani kamila, koji su navraćali u Beograd noseći robu iz dalekih krajeva, noćivali u polju kraj bare, znane i kao Bara Venecija.

I da ne zaboravimo, to su bili poslednji karavani kamila koji su "kasali" beogradskom kaldrmom. Ali Beograd je, pored zoološkog vrta, imao prilike da još jednom vidi kamile na svojim ulicama. Beše to na devetom samitu nesvrstanih zemalja 1989. godine u septembru, kada je, kontrovezni pukovnik Muamer Gadafi ušetao u našu prestonicu sa šest kamila. I na tome se nije zaustavio. U "prtljagu" su bila i dva čistokrvna arapska konja i nezaobilazni šator, zamena za hotelski smeštaj. Poznat po eksentričnim ponašanjem, za zdravlje, pukovnik svako jutro pije kamilje mleko. Ostalo je zabeleženo da je Gadafi hteo da na jednom od konja, belcu trijumfalno dojaše do Sava Centra, gde se Samit održavao, ali mu policija nije dozvolila, pa se morao zadovoljiti zelenim kadilakom.