Sin izbeglice sa Korduna, sa samo 12 godina branio je Beograd. Bio je najmlađi vojnik Velikog rata, o njemu je pisao legendarni Arčibald Rajs, unapredio ga lično kralj Petar, šest puta ranjavan.

I jedan rat je previše, a kamo li dva, i to svetska. A Dragoljub Jeličić je vojevao u oba.

Dečaci u uniformi

Bilo ih je dvojica: Momčilo Gavrić i Dragoljub Jeličić - najmlađi borci srpske vojske u Prvom svetskom ratu. I ne samo srpske, već svih vojski Velikog rata. Ovo je priča o potonjem, Dragoljubu Jeličiću. Dragoljub je rođen 1902. godine na Kordunu. Ne mogavši da trpe teror Austrougarske, porodica napušta rodni kraj i seli se u Šabac. Otac mu je poginuo pre početka Balkanskog rata, a majka preudala i napustila ga, što dečarca nagoni da krene put Beograd sa idejom da postane vojnik.

U Beograd je došao peške, snalazeći se kako je znao i umeo. Kao i mnogi dečaci koji su trbuhom za kruhom ili nekom sličnom nevoljom dolazili u Beograd tih godina, izdržavao se prodajući novine i radeći vikendom na ringišpilu. Prvu priliku da ispuni svoj “vojnički san” video je po izbijanju Prvog balkanskog rata. Prijavljuje se u vojsku, nije primljen zbog godina, ali njegova upornost nije ostala nezapažena. Prilikom smotre na Tašmajdanu mallišana primećuje regent Aleksandar Karađorđević, koji naređuje da se Dragoljub primi za pitomca na Dvoru, pa je tako ipak obukao vojničku uniform.

Napadom Astrougarske na Srbiju 1914. godine, doživljava prvo vatreno krštenje kod Gročanske Ade, učestvuje u odbrani Beograda u četi majora Tankosić, ratujući uz Jovana Babunskog i Kostu Pećanskog. Tu je i nastala legendarna fotografija malog borca sa puškom, koja je gotovo veća od njega, koju je snimio nepoznati fotograf, kažu iz Francuske.

Foto: Wikipedia

Prateći Tankosićev komitski odred, nastavlja aktivno da učestvuje u borbama u Mačvi, na Jadru, na Drinskom ratištu. Na samo Nakon pada Beograda, povlači se sa vojskom na planinu Rudnik i prvi put je ranjen. Na planini, o sudbini najmlađeg srpskog borca, saznaje i sam kralj Petar Prvi, koji ga je zadivljen njegovom hrabrošću poljubio u čelo i naredio prebacivanje u regularnu vojsku.

Kažu da je Dragoljub i ako najmlađi i najmanji, bio neustrašiv u boju. Ranjavan je čak šest puta u borbama za Mačkov kamen i Kolubrskoj bici, ali se uvek vraćao na front. Postaje i najmlađi vođa bombaškog odeljenja Drugog puka drugog poziva. Zbog iskazane hrabrosti dva puta u mu je kralj Petar dodelio Medalu za hrabrost, pri čemu je drugi put lično zakačio odlikovanje na vojničku bluzu još krvavu od zadobijenih rana.

Pada u zarobljeništvo jer teško ranjen nije bio sposoban da se povuče sa srpskom vojskom preko Albanije. Mali – veliki borac Dragoljub Jeličić, po ozdravljenju beži iz zarobljeništva i nakon mukotrpnog probijanja, pridružuje se srpskoj vojsci na Solunskom frontu i učestvuje u proboju.

Šest rana malog kaplara

Da Dragoljuba svet upozna pobrinuo se znameti Arčibald Rajs, švajcarski lekar i pisac, čovek koji je početak dvadesetog veka proveo među Srbima, deleći i dobro i zlo sa našim narodom.

Susret velikog humaniste i osvedočenog prijatelja Srba sa najmlađim borcem, dogodio se u Niškoj bolnici, prilikom lečenja jedne od šest rana zadobijenih tokom Dragoljubovog vojevanja. Tako u knjizi “Šta sam video i doživeo u velikim danima”, Rajs piše o mladom srpskom vojniku Jeličiću kao junaku koji „puca iz puške i baca bombe“. “Kada je ranjen u ruku, vade mu kuršum u Niškoj bolnici. Nije hteo da se dade uspavati za operaciju. Idržao je bez ijedne reči”, svedoči Arčibald Rajs.

Dragoljub je sa nepunih 14 godina, od strane regent Aleksandra Karađorđevića, unapređen u čin kaplara, da bi rat završio u činu podnarednika. Tako se upisao u slavnu istoriju ovoga naroda.

Foto: Arhiv Nikšića - Dragoljub Jelić kao glumac u nikšičkom Narodnom pozorištu

Jednom borac, uvek borac i na kraju, teatar

Međuratni period ovaj veliki mali vojskovođa proveo je u Beogradu, živeći daleko od očiju javnosti i bez spomena svojih velikih dela. Preko nišana se protiv istog neprijatelja “gleda” i 23 godine posle Velikog rata, 1941. godine. Posle bekstva iz zarobljeništva, priključuje se partizanskim jedinicama i još jednom kreće u borbu za slobodu domovine.

Sloboda mu omogućava da se konačno posveti svojoj velikoj ljubavi – glumi.  Postaje član Udruženja dramskih umetnika Beograda, a “daske koje život znače” vode ga do jagodinskog pozorišta, teatra u Skoplju, Tuzli, Rijeci da bi u Narodnom pozorištu u Nikšiću završio glumačku karijeru. Umro je 1963. godine. Dragoljub Jeličić je bio glumac, odličan komičar i najmlađi srpski borac Prvog svetskog rata.