Od 1837. do dana današnjeg "teče" istorijat boravka Beograđana u banjama Srbije, što iz zdravstvenih, što turističkih razloga. A upravo je jedan "vaučer”, odnosno nalog uticao na to da jedna banja u istočnoj Srbiji postane omiljeno sklonište prvih beogradskih turista od letnje žege prestonice i mesto u koje "dođeš star, a odeš mlad”. 

Knjaz Miloš i zastavnik Lazarević

U vreme kada počinje ova priča, Beograd je još bio varoš u kojoj se kupanje smatralo nečim što rade samo bolesnici ili Turci. Iako su javna kupatila i terme postojali još od rimskih vremena, ova navika uživanja i opuštanja u vodi iz toplih izvora kojima obiluje Beograd, bila je prava retkost. Od ovog pravila odstupao je knjaz Miloš, koji je imao amane u svim svojim rezidencija. Jedan od tih amana se očuvao u Beogradu do današnjih dana. Pored toga, knez je voleo da putuje i posebno uživa u banjama Srbije i Evrope. 

Zato i ne čudi što je prvi turistički vaučer, izdat 1837. godine bio delo samog kneza. Za odredište je odabrao svoju omiljenu banjsku destinaciju, Sokobanju. Prvi srpski banjski turista beše izvesni zastavnik Lazarević, koji je iz Kragujevca upućen na odmor i "upotrebu sokobanjske lekovite vode". Ovim nalogom bili su mu obezbeđeni ishrana, smeštaj i lekarski tretmani.

 U osnovi, imao  je sve što ima današnji vaučer, uz preporuke starešini Sreza banjskog: "Vojno-policijska kancelarija preporučuje vašem Blagorodiju da mu nađete dobar i čist stan, i da mu odredite uobičajeno sledovanje, t.j. po oku mesa i jednu oku hleba, soli i po jednu sveću na dan; Takođe preporučite ga tamošnjem doktoru Đoki, da mu sredstva koja on za potrebno nađe lečenje njegove bolesti daje".

Dotični "doktor Đoko”, bio je u stvari Leopold Erlih, rođen u Galiciji u Poljskoj, koji je preko Pešte, Beča i Padove dospeo u Srbiju. Ovde je završio posle službe u austrijskoj vojsci i boravka u Turskoj. Po dolasku u Sokobanju, koju je knez obnovio 1834. godine, prima pravoslavlje i postaje Đoko Novaković, te ga knez imenuje za prvog banjskog lekara. Vreme banjskog i zdravstvenog turizma moglo je da počne. 

"Dođeš star, odeš mlad"

Gledajući sa ove vremenske distance, može se slobodno reći da je knez Miloš tim činom učinio značajnu korak za razvoj turizma Srbije, a posebno ako se zna da je još 1835. godine poslao na zvaničnu analizu sokobanjsku vodu u Beč, kako bi ozvaničio, potvrdio njenu lekovitost.

Za knezom dolazi tadašnji bogat i otmen svet Beograda, kažu "banjska elita", koja gradi vile za odmor i smeštaj gostiju. Tako Sokobanja, sa razlogom, ponese epitet "mondemskog mesta". 

Pored onih bolešljivih, u banju su odlazili i zdravi Beograđani, ponajviše zbog druženja. Priča se da su pravili zabave koje su trajale danima i na kojima se dobro jelo i pilo. Ove zabave nisu se priređivale samo leti, već i zimi, pa iz tog perioda postoji priča o kako je neki trgovac Joca Milićević mogao da pojede po 15 sarmi, da popije bokal kominjaka i pojede desetak krofni. Sve ovo, navodno, zbog lekovite banjske vode i čistog vazduha koji su pobuđivali apetit. Hroničar iz tog vremena zaključuje da je to izvesno bio razlog zašto su se Beograđani iz Sokobanje vraćali ne samo pucajući od zdravlja, već i dobro ugojeni. 

Pored imućnih Srba i plemstva, banju "pohode" i umetnička i druga srpska elita. Dragi gosti bili su pisci: Isidora Sekulić, nobelovac Ivo Andrić, Meša Selimović, Stevan Sremac koji je i umro u Sokobanji 1906. godine, kao i mnogi drugi. Ovde su predah i inspiraciju pronalazili i mnogi ljudi od nauke od ugleda: Jovan Cvijić, Josif Pančić, Emilja Josimović i velika Žanka Sokić. 

Čest gost Sokobanje bio je i naš komediograf Branisalv Nušić, koji je i tvorac čuvene krilatice ovog poznatog banjskog mesta: "Sokobanja, Soko grad, dođeš star, odeš mlad.” U svojim pričama i esejima, Nušić je često opisivao ovaj mikrokosmos banjskih lečilišta koja su bila mesto flerta, zabave, skupih toaleta, muzike koja se širila iz muzičkih paviljona raspoređenih duž senovitih staza banjskih parkova. 

Po Srbiji i po svetu

Pored Sokobanje, Beograđani su voleli i Brestovačku banju i banju u Ribarima, koje u svet beogradske elite uvodi knez Aleksandar. Za razliku od njega, knez Mihailo je voleo Aranđelovac, te mu je u znak poštovanja i podignut spomenik pored hotela "Staro zdanje”.

Danas popularna Mataruška banja nije bila još poznata, što se ne može reći za Vranjsku banju koja je stekla glas zahvaljujući načelniku Jovanu Ristiću, koji je tamo odlazio na nosilima, a vraćao se gotovo poskakujući. Zanimljivo je da je "još onomad” voda iz čuvenog Palanačkog kiseljaka prevožena iz Smederevske Palanke u Beograd u krčazima i balonima. Ne treba reći da je i ova banja stekla popularnost zahvaljujući knezu Milošu. 

Vremenom je zaživela i banja u Obrenovcu čija je lekovita voda otkrivena sasvim slučajnom - prilikom kopanja arterškog bunara. Mladenovačka banja Selters, popularizovana je tek u dvadesetom veku. 

Pored domaćih banja, Beograđani su voleli Karlsbad (Karlove Vari) i Herkulesbad. Banja Bijaric bila je mesto fatalnog susreta Drage Mašin i Aleksandra Obrenovića. 

Do ovoga, možda, ne bi došlo da ukazom kneza Mihaila iz 1841. godine nije donesena "Uredba o izdavanju pasoša za provincije Otomanskog carstva, kneževstva otomanskog i vlaškog i za ostale inostrane države”, kojom su Srbi dobili svoj prvi pasoš i čime je otvoren put za njihove turističke pohode po svetu. 

Ali, o tome nekom drugom prilikom…