Sudbina Jovana Mićića, zlatiborskog hajduka crnogorskog porekla, borca koji je ugled stekao u Prvom srpskom ustanku, a u Drugom predvodio Zlatiborce, išla je od sjaja do očaja. Nosio je titulu kneza rujanskog i sedara užičke nahije i vladao čvrstom rukom. Bio je najbliži prijatelj kneza Miloša Obrenovića, pobratim Smail-age Čengića, prijatelj Petra II Petrovića Njegoša, uživao veliko poštovanje i uterivao strah u kosti svojim neprijateljima.

Ipak, ovaj moćnik doživeo je tragičan kraj. Nakon što je knez Miloš abdicirao, dopao je zarobljeništva i, nakon ponižavanja u lancima, preminuo od gladi.

Na putu uspeha

Mićić se hajducima pridružio pred Prvi ustanak i, iako samo običan ustanik, posebno se pokazao u okršajima kod Loznice 1810. godine. Međutim, glas o njemu počeo je da se pronosi od 1815. godine nakon megdana na Ljubiću i Ljubanjama.

Od tada je stupao kao stub oslonca kneza Miloša Obrenovića i počeo se brzo penjati na lestvicama moći. Septembra 1819. godine knez mu daje Užičku i Sokolsku nahiju na upravljanje.

A odužio se Jovan Mićić knezu pruživši mu pomoć u obračunu sa Karađorđevićima. U Kragujevcu 1823. vladar mu je predao Mladena Milovanovića, nekadašnjeg Karađorđevog predsednika Sovjeta, da ga Mićić prebaci u Crnu Goru. Ali, serdarevi ljudi su Milovanovića likvidirali tokom pokušaja begstva i bacili njegovo telu u pećinu po nazivu Zvekara.

Mićić je pomogao i gušenje Đakove bune, a uz Miloša je ostao u svim najtežim događajima koji će uslediti i bio glavni izvor obaveštajnih podataka.

Foto: Užičanstveno / Jelena Tijanić Savić - Serdar Jovan Mićić

Jovan Mićić u lancima

Po odlasku kneza Miloša iz Srbije 1839. godine, borbi za vlast u zemlji i preuzimanje poluga od strane Karađorđevića, načelnik Okruga užičkog postaje Miljco Trifunović. On dobija zadatak da uhapsi Jovana Mićića. To se i dogodilo nakon borbe u zlatiborskom selu Semegnjevu 1842. godine, gde vračarska vojska Tome Vučića Perišića, ministra vojnog, praćena lokalnim pandurima udarila na Mićića.

Serdar Jovan Mićić završio je sa lancima na rukama transportovan za Beograd.

To novembarsko jutro beše hladno, a košava je brijala pustim ulicama prestonice. Čitava varoš je čula za vest o hapšenju Mićića, ozloglašenog protivnika Aleksandra Karađorđevića. Svi su znali šta će uslediti i da će Mićić biti sproveden ulicama.

Jedan savremenik je događaj opisao ovako:

"Provođen je kroz varoš na volovskim kolima, koja su vukle bivolice. Ruke su mu bile vezane za konopce, a noge lancima okovane. Vračarska vojska sa užičkim i beogradskim Turcima, predvođahu i praćahu kola. Kola su išla polako, zaustavljala se pred dvorom Obrenovića, pa pošla dalje put Saborne crkve i Donjeg grada. Sa leve strane kola je išao Toma Vučić odeven u sukneno odelo. Na glavi je imao alev fes sa plavom kićankom, na nogama kalčine i opanke, a za pojasom srebrnjake pištolje... Vučić je govorio okupljenom narodu: "Nu, eto vam strašnog Mićića, dušmana našeg i vašeg koji smo verni našemu milostivom caru i carevu ustavu. Nu, ne bojte se više, on je sada krotak kao jagnje. Pljujte ga! Pljujte! I javite milostivom caru da ste ga svjim očima videli!"... Ni jedan Turčin nije se usudio pljunuti Mićića. A mnogi Turci hvatajući se rukama za bele brade, govorili su "Jazuk, jazuk" (šteta, šteta)".

Grafika: Feliks Kanic - Konak serdara Mićića u Čajetini (gore desno)

Tragičan kraj užičkog serdara

Jovan Mićić je potom zatvoren u čuvenu Vračarsku rupu, a zatim u Beogradski grad. Završio je 1844. godine u mračnoj ćeliji Knjaževačke kule.Tu je počeo pakao za Mićića. Od okova u koje je bačen otvorile su mu se rane na rukama i nogama. Ruke su mu drhtale, a telo onemoćalo od torture i slabe ishrane. U pomoć mu je pritekao ruski konzul u Beogradu tražeći da bude pušten, a da će zauzvrat Rusija priznati kneza Aleksandra Karađorđevića.

Iako pušten na slobodu krajem 1843. već februara naredne godine je ponovo završio u apsani. Dane na slobodi proveo je u Čajetini zatvarajući sebe u kući koju je zabarikadirao sanducima i jastucima. Nakon što je odbio da se odazove pozivu suda u Užicu, panduri su provalili vrata i, nakon kratke borbe noževima, savladali serdara.

Sud ga je osudio na smrt i oduzeo mu sva odlikovanja, činove i penziju. Međutim, kazna je preinačena na "večitu robiju u lakom gvožđu" i vraćen u Gurgusovačku tamnicu (Knjaževac).

Preminuo je decembra 1844. godine od gladi, preklinjući za malo čorbe. Bio je to tragičan kraj velikog serdara Jovana Mićića.

Telo mu je 1856. preneto i sahranjeno u porti Crkve Sv. Ahilija u Arilju.