Odrastao sam u kraju koji se zove „Fontana“, odnosno „Studentski grad“, u jednoj skromnoj porodici i, mogu da kažem, getu Novog Beograda. Kraj kao kraj, u periodu mog odrastanja, nije bio najsjajniji. Bilo je dosta droge i svih problema koji dolaze s tim. Međutim, mog brata i mene je sport izvadio iz toga. Mislim da smo i on i ja veoma dobro vaspitani, ali jednostavno kad si svaki dan u getu, po kladionicama, na „šipci“, društvo te uvlači u svoj krug. Međutim, 11. April, teniski klub „As“ i moja ljubav prema tenisu su me izvukli iz svega, počinje priču Janko Tipsarević, teniser, borac i pravi beogradski urbani heroj.

Dakle uspeo si da napraviš pravi izbor ljudi kojima ćeš se okružiti.

Kad provodiš mnogo vremena na teniskom terenu, onda slušaš i pričaš teniske priče. Ne izvrće ti se realnost. U toj konkrentnoj situaciji se ona poslovica ’S kim si, takav si’ pokazala kao istinita. Ako pričaš o tome kako Agasi igra bekhend, šta se desilo na ovom ili onom turniru, tvoja realnost i tvoj mozak se stalno vrte oko tenisa. Još kad se pomešaju ljubav prema sportu i dobri rezultati u mlađim danima, tvoja realnost postaje tenis, a ne geto. Kad si tamo, priče koje slušaš potpuno su drugačije nego priče koje slušaš kada si u društvu tenisera.

Koliku ulogu je u tvom izboru da se baviš sportom imala činjenica da ti je otac fudbalski trener i profesor fizičkog vaspitanja?

Kad sam bio beba, to mi moji roditelji kažu, uvek sam bio hiperaktivan, non-stop sam trčao po kući i lomio sam sve. Nisam imao mira. Ćale je bio skijaš i fudbalski trener u „Radničkom“ tako da me je upisao na dva sporta: fudbal i tenis. Kada sam krenuo u osnovnu školu, sećam se kao juče, ćale me stavio u krilo i rekao „Sine ideš sada u osnovnu školu, ne možeš više na oba sporta, biraj koji ti se više dopada“. I izabrao sam tenis. Zašto, ne znam. 

Tenis je jedan od sportova koji zahteva mnogo odricanja, kako sportista tako i njihovih porodica. Mnogi teniseri imaju običaj da naglase kako imaju dve porodice: biološku i tenisku. Da li je to slučaj i sa tobom?

Donekle, jer sam u životu promenio vrlo malo trenera. Od moje 13. do 21. godine trenirao me Roman Savočkin. Do 23. godine sam promenio dva trenera i od tada radim sa Dirkom Hordorfom. Ako posmatramo tako, ja sam promenio četiri kondiciona trenera, možda četiri teniska i tri fizioterapeuta. Ja volim i da lično ulazimo u saradnju, a ne da odnos bude „plati mi platu svakog prvog u mesecu, a ja ću da ti napravim trening ili tretman“ i da to bude ceo odnos. Verujem da i većina tenisera na turu voli i da oseća neki lični odnos sa timom sa kojim radi. Ne mogu da generalizujem jer je tenis individualni sport i nekada moraš da presečeš ako ti ne ide sa nekim, bez obzira što se veoma lepo slažete privatno. 

Odrastao si u Beogradu devedesetih godina. Kakva je prestonica bila tada u tvom sećanju?

Ne sećam ga se u lošem svetlu. U periodu u kojem je generacija mojih roditelja najviše propatila jer su tada bili u najboljim godinama, ja sam bio klinac koji je po ceo dan bio napolju, igrao tenis, šutirao loptu. Jedino čega se sećam, šta mi je nedostajalo, nisam imao novca da jedem u Mekdonaldsu. Ostali deo detinjstva... mislim, šta ti je potrebno sa šest, sedam ili dvanaest godina? Čak i u tom periodu ćale me zaštitio jer je on vadio vize za sve turnire na koje sam išao. Mene je u tom trenutku bolelo uvo da li sam obučen ovako ili onako i nisam osetio lošu stranu devedesetih. Ubistva, sankcije i sve što se dešavalo. Jedino što me nerviralo bile su procedure za vađenje viza, redovi ispred ambasada... Ali, iskreno, tog perioda se ne sećam kao lošeg uopšte, jer sam bio mali.

Janko Tipsarević

Kako ti Beograd izgleda danas?

Supruga mi kaže da ja Beograd ne sagledavam u realnom svetlu jer, kao teniser, putujem 30 do 35 nedelja, a kad dođem u Beograd uvek gledam da se okružim pozivitnim ljudima. Ne volim da sam okružen osobama koje se stalno nešto žale i pričaju kako je sve loše. To jednostavno ne volim da slušam. Moji prijatelji, do dana današnjeg, su svi sportisti. Moja realnost u Beogradu nije ono što Beograd zaista jeste. Sa jedne strane znam kako je ljudima. Moj otac je profesor fizičkog i ima platu oko 400 evra i sa njim pričam o životu u Beogradu i porodicama gde dvoje ljudi moraju da rade. Između ostalog i neki od mojih prijatelja su u takvoj situaciji. Ipak, ono što mi se dopada je to što dolazi sve više i više stranaca u Beograd. Vidim to po restoranima i klubovima kad izađem. Mislim da stranaca ima puno jer su naši ljudi veoma dobri ugostitelji i vole da naprave da je nekom drugom ovde lepo. Svestan sam da tu pomaže i finansijska situacija zbog koje stranci u Beogradu za mnogo manje para mogu da se daleko bolje provedu nego negde drugde. Ipak, nemam čvrstu realnost kako je živeti u Beogradu. Meni je Beograd fenomenalan zato što sam namestio svoj život onako kako mislim da treba da živim. I sutradan kada ne budem više igrao tenis, ja ću živeti ovde gde sam i sad, na terenu sa klincima, trenerima... Živim blizu akademije na Novom Beogradu i moj život kao takav mislim da će biti jako dobar. Ali takođe moram da primetim da, generalno posmatrano, život u Beogradu nije lak.

Imaš li neki ritual kada se vratiš u Beograd? Šta je prvo što uradiš po povratku u zemlju?

Dok sam bio mlađi, supruga je više putovala sa mnom jer nismo imali dete i ona nije imala firmu. U to vreme, čim dođem, raspakujem se i onda ili pravo u klub ili odem da se nađem sa ortacima. Jedan od najlepših osećaja mi je bio povratak u Beograd posle uspešne turneje jer kad dođem prvih nekoliko dana je sve nekako lepo i super. Ne zbog toga što te tapšu po ramenu, već taj osećaj samopouzdanja sa teniskog terena prenosiš i na život i nekako je sve sjajno i fenomenalno. Onda kad kreneš da radiš odatle crpiš pozitivnu energiju. Sada je stvar obrnuta. Pošto ćerkica Emili ne putuje sa nama toliko, bukvalno je sve podređeno njoj. Jako se uželimo jedno drugog. Nekada me i srce boleo koliko me se uželi. Dešavalo se da ne mogu ni u toalet jer se ona ne odvaja od mene da ne bih otišao negde. Malo mi je krivo zbog toga i upravo zato, kada se vratim, prvih nekoliko dana je uvek rezervisano za nju. Tek posle toga se vidim sa porodicom, dođem u klub, vidim se sa prijateljima.

Kada putuješ na turnire nemate mnogo vremena za razgledanje, ali s obzirom da imaš dugačku karijeru sigurno si bolje upoznao većinu destinacija gde igraš. Šta je ono što misliš da Beograd ima, a da nedostaje drugim velikim gradovima u svetu?

Teško mi je da objektivno gledam Beograd. Vezujem se, ponovo, za naše ugostitelje koji, sa poslovne strane posmatrano, znaju da učine da se gost oseti posebnim. Da dam banalan primer: naši ugostitelji imaju običaj da gostima daju jedno ili dva besplatna pića, što nigde drugde u svetu nema šanse da se desi. Naši ljudi razmišljaju kako da učine gostu da se dobro provede i da dođe ponovo. Taj deo ugostiteljstva se vezuje za onu priču „Beograd ima dušu“. Imam prijatelje koji se bave ugostiteljstvom i znam da je taj prvi, instinkt da gostu bude veoma dobro. Iz iskustva znam da razmišljanje u inostranstvu nije takvo. Možda je to jedan od razloga zašto smo mi tu gde jesmo, a oni kojima je najvažniji profit, negde drugo. Kod nas je sve drugačije. Ljudi su drugačiji. Opet, ne mogu da budem objektivan jer su prema meni svi uvek dobri, sažaljevaju me zbog operacija i svi su sjajni, ali kad pogledamo realno, Beograd nije ništa drugačiji od gradova u regionu. Kad pričam sa igračima na turu i započnemo priču o Beogradu, uvek govore kako su se sjajno proveli i nikad nisam čuo da je neko rekao npr. „Oni u Budimpešti su bili super“, dok svi iz Beograda nose odlične uspomene, koje nisu samo u vezi sa provodom.

Janko Tipsarević teniser

Koji ti je omiljeni deo grada?

Veoma sam vezan za hotel „Jugoslavija“. Tu sam proveo dosta vremena dok sam bio mali, kada smo vozili bajseve ili rolere na Keju. Kada je Viktor (Troicki, prim. aut) krstio dete išli smo na jedan od splavova na ručak, nekako mi prorade leptirići u stomaku jer sam proveo veći deo svog detinjstva u tom kraju. Čak sam i donirao novac da se na Keju otvori jedno od onih vežbališta na otvorenom. S druge strane, svaki put kad treba da pređem Brankov most ili Gazelu, ja presečem. Nije dobro.

Nedavno si otvorio i tenisku akademiju. Sastoji se iz dva kluba, oba su novobeogradska. Jedan je u Bloku 21, kod „Šest kaplara“, a drugi je pored sportskog centra „11. april“. Nije uobičajeno da se neko ko je još uvek aktivan igrač uključi u rad teniske akademije u toj meri u kojoj si se ti uključio.

Odrastao sam na Novom Beogradu i trenirao sam u teniskom klubu „As“ ovde na 11. Aprilu. Sead Dervišević i moj otac su zajedno osnovali taj klub. Kada me pitaju zašto sam to uradio, odgovoriću isto kao i kad me pitaju zašto se tetoviram. Moj odgovor je zato što volim da se tetoviram i stavim na sebe neke stvari koje za mene imaju neko specifično značenje. Prvo i osnovno tenisku akademiju sam pokrenuo ne da bih glumio nekog gazdu, nego zato što volim tenis i ložim se na tenis.

Imaš običaj da kažeš da je to, u stvari, prvo bio samo mali teniski klub, ali osim ljubavi prema tenisu tu se krije i plan za budućnost?

U jednom periodu prošle godine, između ovih šest operacija, rešili smo da se prebacimo na sistem rada akademije. To je i inače bila osnovna ideja i to smo jako uspešno organizovali to te mere da imamo i listu čekanja da primimo decu jer ne želimo da obećavamo nikome ono što ne možemo da ispunimo. Rad sa klincima, odnosno sa decom od 10. do 22. ili 23. godine je juniorski i profesionalan tenis. Zašto sam otvorio teniski klub, zato što vidim sebe u ovoj delatnosti, nakon što prestanem da se bavim profesionalnim tenisom. Ne vidim sebe da glumim nekog građevinca ili da otvaram kafiće, restorane i tako dalje. Znam da mogu da ispadnem arogantan kada ovo kažem, ali zaista mislim da znam da dobro radim i siguran sam da uz moju menadžersku agenciju, tenisku akademiju i sutradan možda neki trenerski posao, ako se javi neki igrač koji mene zainteresuje, možemo da napravimo nešto više. U potpunosti sam mentalno spreman za taj deo života. Mislim da je jako važno da čovek zna šta hoće i da je spreman da preseče. Puno sam puta video, čuo, pročitao u medijima da profesionalni sportisti, kada prestanu da budu aktivni, mentalno i psihički totalno puknu. Zato što nisu pripremljeni za život posle karijere. Jednostavno nisu se na vreme pripremili da taj adrenalin koji profesionalni sport donosi zamene nečim drugim. Onda dolazi i do nesuglasica u braku, loših poslovnih investicija...

Janko Tipsarević Beograđanin

Ti si jedan od igrača koji, kada se organizuju neke promotivne aktivnosti sa decom, zaista uživa u tome. Jednom prilikom si naglasio da ti takav rad pomaže i da se mentalno opustiš. Koliko to ima veze i sa tvojom željom da se pripremiš i za život i novu karijeru posle teniske karijere?

Nekada se i previše fokusiram na ljude oko sebe, da im dajem savete i da trošim energiju na njih, umesto na sebe. Da bi bio profesionalni sportista, moje neko razmišljanje kaže da je neophodno da budeš jako veliki egocentrik. Moraš da budeš sebičan i da imaš tu, ako možemo da je nazovemo tako, lošu osobinu, prvo ja, prvo šta je meni potrebno, prvo šta je za moj sport neophodno , pa onda sve ostalo. To se čak i u jednom malom delu prebacuje i na porodicu. Videli ste i na ATP turu, jednostavno momci kada su dobijali decu, u prvom nekom periodu dok nisu naučili da hendluju taj deo svog života, da su njihove karijere malo patile. Supruge tenisera su svesne u šta ulaze i svesne su čak i da partner nije na prvom mestu, nego da je tenis na prvom mestu. Mi živimo za tenis i tenis je na prvom mestu. Kada se pojavi dete u celoj toj slici postoji nešto veće, bitnije i važnije od tenisa. Ta psihološka promena koja se dešava kod igrača, a koju ja možda nisam osetio u toj meri jer sam bio između operacija kada se Emili rodila, veoma je teška. Odjednom nije najbitnije da se ti možda istegneš i uradiš sve kako treba, nego nešto drugo je važnije i bitnije. 

Na primer, što će svaki roditelj da potvrdi, da se detetu promene pelene?

Pa ima i toga. Naravno da niko tebe ne tera da promeniš pelenu, ali dolazi do toga da ti to želiš. Ako ti hoćeš neke druge stvari, da ideš do grada ili radiš nešto drugo što nije u svrsi tenisa, ta griža savesti koja se javlja u tebi, ako si pravi šampion, jednostavno ti ne dozvoljava. Onda kažeš: ja moram ovo da uradim i posle možemo da se zezamo. Ovo je nešto drugačije, nije samo da je moranje i da te žena tera da promeniš pelene, nego dolazi do toga da ti to hoćeš da uradiš.

Tvoju karijeru neki dele na četiri dela: juniorske dane, do 2010. godine, posle toga i sada ovaj period koji su obeležile povrede. Kako ti vidiš svoju karijeru?

Nikad je nisam tako posmatrao, ali slažem se u potpunosti. Kao junior sam bio veoma slobodouman, imao sam dosta liberalne roditelje koji me nisu sputavali. Roman Savočkin je tu odigrao veliku ulogu, ali sa druge strane ja sam bio takav da trpim da me neko gazi i muči, naravno ne u bukvalnom smislu, i da sutradan ustanem i nastavim jednako da radim. Sa druge strane van teniskog terena sam možda voleo život malo više nego što je trebalo.

Period prelaska na profesionalni nivo nije prošao onako kako smo ja i ljudi iz tenisa očekivali. Bio sam prvi junior sveta kao godinu dana mlađi od konkurencije i imao sam za taj uzrast ozbiljan rezultat i osvojio Grend slem. Prelazak je dosta sporo išao jer, odjednom, ne igraš sa dečacima već sa odraslima i nije dovoljno da se ubijaš od treninga i ne ide da se posle toga provodiš po gradu i radiš kojekakve gluposti. Moraš život da dovedeš u red, što sam ja postepeno radio. Četiri-pet godina sam bio u Top 50, ali nije bilo nikakve značajne promene. I onda nakon osvajanja Dejvis kupa, sećam se jednog podatka koji me je šokirao, da je moja statistika u jednom trenutku protiv Top 10 igrača bila 50-50. Da sam ja svakog drugog igrača iz Top 10 dobijao. Ali nisam imao hrabrosti, bio sam kukavica, da pogledam sebe u ogledalo i da kažem u čemu je problem, a problem si ti zato što nemaš petlju. Ti si problem jer nećeš da se zarobiš 100% i da se u potpunosti posvetiš tenisu. Ugledao sam se na Novaka Đokovića čiji primer mi je mnogo pomogao da vidim nekoga ko je do ekstrema otišao koliko je tenis stavio na prvo mesto u životu. Sa druge strane, naučio sam da trpim.

Moj odnos prema tenisu se, takoreći preko noći, promenio i postojao je samo tenis, tenis i tenis. Bio sam potpuno zaluđen. I za prvih šest meseci se ništa značajno nije desilo. Čak sam prva tri meča u godini izgubio sa po četiri ili pet meč lopti sva tri meča što je za mene bio veoma veliki psihički udarac. Najbitnija stvar za mene je jak i posvećen rad na terenu, i sad kad sam malo stariji, video sam greške koje sam pravio. Najteža stvar za talentovane juniore je bila kada iz juniorske konkurencije dođeš među profesionalce kao prvi. Tebi se napravi ogroman ego, a sada odjednom moraš da shvatiš da si ti zapravo niko i ništa. Da staneš na teren sa profesionalcima i velikim igračima, daš sve od sebe, a dobiješ samo dva gema. I tako sutra ponovo, i narednog dana ponovo... Ja taj stav nisam imao, nego sam uvek glumio šmekera. Imao sam taj veštački, mali alibi: ipak sam mogao da sam se bolje istegao, da sam ovo, da sam ono...

Taj prelaz je za mene bio veoma težak. Davao sam sve od sebe, a kreće godina gde ja gubim meč loptu, gubim od igrača od kojih ne treba da gubim. To se pokazalo u svetu tenisa toliko puta. Vi pričate sa ateistom, ja ne verujem u Boga, ne verujem u Crkvu, ne verujem u organizovanu religiju, ali u mojoj glavi je da, ukoliko nešto zaista želiš i posvetiš se tome, da je samo pitanje vremena. Evo vam dva primera. Prvi je kako je Endi Marej postao broj jedan. Dušan Lajović mi je ovo ispričao: Novak je potpuno dominirao u finalu Roland Garosa. Marej je izgubio u nedelju, već u utorak je igrao Kvins. Igra se finale Kvins protiv Raonića meč koji je trajao veoma dugo zbog prekida usled kiše. Završavaju meč pred mrak. U ponedeljak je Duci došao ranije na Vimbldon i dobio termin za trening u 8 ujutro. Stiže u teretanu u pola osam da bi se zagrejao pred trening i zatiče Mareja koji je već mokar. Kažem mojoj supruzi koja je kao laik rekla „Ovaj je rešio da bude broj jedan“. Uveren sam da je tada izgubio od Novaka u Londonu da bi se to sigurno desilo već naredne godine. Kad sam ja rešio da budem bolji, ili da uđem u Top 20, u drugoj polovini godine su se meni stvari same otvarale. Umesto da npr. igram sa Nadalom, on izgubi ili se povredi i ja igram sa nekim drugim. Na sledećem turniru, Berdih mi preda u prvom kolu. Isto se dešava i sada sa Filipom Krajinovićem. Ali to sve dolazi zato što je on stavio tenis na prvo mesto. Sada će ovo zvučati kao da lupetam, ali univerzum ti pomaže kada ti rešiš, ali moraš da trpiš. Moraš da trpiš i da čekaš svoju šansu. U godini kada sam prvi put završio u 10 najboljih, ja sam dobio manje Top 10 igrača nego kada sam bio lošiji. Meni je Berdih predao, i dobio sam Noleta na Mastersu koji je on jedva odigrao. Ali ako ti zaista rešiš da se u potpunosti posvetiš, stvari ti se otvaraju same, nekad kasnije nekad ranije.

Veoma mi je krivo što mi se ovo desilo sa povredama jer, sad ću zvučati kao beogradski mangup, jer sam „provalio foru“. Provalio sam šta treba da radim da bih bio najbolji. Ne kažem da se nisam povredio na tom Australian openu na kojem sam bio osmi nosilac da bih do kraja godine bio treći, ili peti, ali sam provalio šta treba da se radi da bih bio najbolji Janko. Na kraju godine ja bih možda pao i bio 25, ali sa tim mentalnim sklopom garantujem da bih sledeće godine bio najmanje 12. Zbog toga mi je krivo.

Janko Tipsarević Davis Cup

Ta 2010. godina nekako je označila prekretnicu u karijerama svih vas. Da li je zaista osvajanje Dejvis kupa te godine vama otvorilo oči na neki način i poslužilo vam kao putokaz za karijeru?

Mislim da je taj Dejvis kup zapravo bio veliki podsticaj da uđem napaljen u pripreme za narednu godinu. Ja sam i pre toga rešio da stavim tenis na prvo mesto, ali mislim da bi se stvari za sve nas drugačije odigrale sa smo izgubili u polufinalu od Čeha ili da je Viktor izgubio poslednji meč u finalu. Onda umesto da odeš na taj odmor od pet, šest dana ideš pognute glave ili da ideš sa najboljim osećajem na svetu. I onda dođeš na pripreme maksimalno motivisan jer je sve odlično. Godina se završila na najbolji mogući način, kao Dejvis kup šampioni. Mogu da te maltretiraju, da te bičuju, da je napolju plus 50 stepeni, ništa ti ne smeta jer je sve savršeno. Taj Dejvis kup je veoma zeznuta stvar, pogotovo taj finalni meč. Gofan i danas priča da mu je finale Dejvis kupa sa Francuzima najbitniji meč ove godine. Ja verujem da je tako, zato što ga nikad do sad nije osvojio. Videli ste Čilića. Čovek je izgubio od Del Potra već dobijen meč, on tri, četiri meseca nije meč dobio. Tako da to ume da ostavi veliki trag. A da je osvojio Dejvis kup išao bi sa krilima na Australian open.

Najbolji plasman u karijeri ti je 8. mesto na ATP listi iz 2012. godine. Međutim, ubrzo su i krenule povrede, i neprestana borba da se vratiš u vrh. Taman kad se vratiš među 50, 60 najboljih, ponovo se povrediš.

Ono gde ja sebe krivim, a to sam počeo da radim tek kada su počele povrede. Kada te nešto boli, i kad primaš injekcije i moraš da piješ lekove za bolove, tada ne razmišljaš čisto. Uvek sam gledao ko je ispred. Te godine kad sam se povredio, godina mi je počela sjajno. Osvojio sam Čenaj, igrao sam četvrto kolo u Australiji, čak sam imao i težak žreb. Sećam se u prvom kolu sam igrao noćni meč sa Lejtonom Hjuitom na centralnom terenu i imao sam posle toga dobar žreb. Kad sam se povredio, jer me bolelo sve i bio sam pod injekcijama, moje razmišljanje se promenilo. Nije mi više bilo važno gde je Ferer nego gde je Conga ili ko je već bio iza mene i jurio da mi preotme renking. Kada ovi što su ispod 9. mesta izgube ja sam onda odahnuo i mislio sam „biću osmi još nedelju dana“. Nisam realno razmišljao zato što sam mislio „E super, izgubio je Conga sada mogu da primim kortizol“ da bih mogao da nastavim da treniram. Tu krivim sebe što nisam povukao ručnu i rekao „Ok, ovo je loše, sada sledi šest meseci odmora“. Bio sam u naletu, hteo sam da zadržim renking, dobra lova, garancije, i sve me je to povelo u pogrešnom pravcu. Ja čak i ne krivim Dirka jer kad me on pita da li mogu ja mu kažem da je sve OK jer sam navikao da igram i sa bolovima. I sad u ovom trenutku rehabilitacije se najviše bojim sebe jer moj prag bola, posle šest operacija, se pomerio do tog nivoa da kad sam imao operaciju nogu, kada je doktor otvorio zadnju ložu me pitao kako uopšte mogu da igram sa tom povredom. Rekao sam mu da sam navikao jer popijem jednu, dve, tri, četiri tablete protiv bolova i izađem na teren. U ovom periodu kažu mi da radim do granice bola i plašim se da bilo šta radim sam.

Kakve su prognoze u vezi sa oporavkom posle operacija? Poslednje operacije su bile na obe zadnje lože istovremeno.

Do ideje za operaciju smo došli skoro slučajno. Moj doktor koji mi je spasio koleno, kada sam zadobio tu povredu jer nismo znali šta se desilo sa tetivom, pošto radiolozi nisu bili u potpunosti sigurni, je svom prijatelju koji radi u fudbalskom klubu „Barselona“ pokazao snimke, a ovaj je odmah rekao u čemu je problem jer se isto to desilo i Osmanu Dembeleu nedelju dana ranije. I on je imao identičnu operaciju. Sada je prošlo pet nedelja. Nije bila naivna operacija uopšte. Da bi igrači mogli da izdrže neku povredu obično popiju jedan ibobrufen od 500 miligrama. Ja da bih preživeo meč sa Kokinakisom na US Openu (1. kolo, prim. aut) sam popio četiri, samo da bih nekako izgurao meč. Imao sam problem, i posle sam se izvinjavao Rajneru Šutleru koji je tada radio sa mnom. Meni se nekada dešava da mi se ne trenira uopšte. Jedan, dva dana, ali nikad duži vremenski period. Mislio sam da će to proći. Ispostavilo se da je na desnoj nozi tetiva koja spaja mišić zadnje lože sa trtičnom kosti pukla na dva dela. A na levoj, pošto taj mišić ima tri glave, odnosno spajaju ga tri tetive, kod mene se drži na jednoj. Svestan sam da se neće mnogo toga promeniti jer sam već mator za tenisera, ali kada je krenula ova godina, u kojoj sam išao na sigurno, ja sam sa 150. mesta u Top 50 stigao za skoro tri meseca. Tako se pravi samopouzdanje za ATP turnire.

Istu stvar je Filip odlično uradio. On ne bi igrao finale Pariza da nije osvojio dva čelindžera pre toga. Njegov procenat spasenih brejk lopti do finala, zahvaljujući tim čelindžerima, do finala Pariza je bio oko 80-90%, što je klasičan odraz samopouzdanja. Spasavaš brejk lopte samo ako imaš samopouzdanje, ako nemaš, onda je ili dupla servis greška, ruka se stegne, noge se zalede, nema ničega. Krivo mi je što, kad sam se vratio iz Kine i kad su počeli ti problemi, imao sam jako dobre žrebove, ali ja jednostavno nisam mogao. Lekar smatra da će oporavak trajati tri meseca, i ja se nadam da će biti tako. Još uvek ne znam šta će tačno biti, ali kada pogledate da Federer sa 36 godina osvaja Grend slemove, smatram da mogu i ja sa 33, 34 da budem u Top 50. Zaista mogu. Samo da me ništa ne boli. Prvih deset dana nisam mogao ništa. Sve me bolelo, i gotovo nisam mogao ništa da radim. Meni to ništa nije teško jer sam navikao da me gaze. Mene emotivno uništavaju očekivanja jer krenem i rešim da nešto bude... To je kao da ti neko kaže „Hajde sada ti sedi. Ne možeš ti, sedi, ne mrdaj“. Mene to ubija i svaka sledeća kugla koja me udari boli sve više i više i ja se psihički previše od toga umorim. Ovaj fizički deo, mogu da me iseku celog, ja ću sve da izdržim i to mi nije teško. U periodu od tri i po godine sam imao šest velikih operacija. Nisam se uopšte naigrao jer je ovo sve počelo od moje 29. godine.  Igrao sam možda godinu dana od čega sam pola bio potpuno uništen.

Janko Tipsarević teniska akademija

Koja su tvoja tri omiljena meča? Da li su ti favoriti peti meč u polufinalu Dejvis kupa sa Česima 2010. godine, zatim 2008. meč 3. kola na Australian openu protiv Federera i kada si osvojio titulu na Kupu Kremlja u Moskvi? 

Meni meč u Moskvi nije omiljeni, jer sam u finalu pobedio Viktora. Ja ne volim da igram protiv naših igrača. Ono što sam primetio, a to je zato što sam i van terena emotivan, volim kad sam na terenu da se ložim i da se pumpam. Čak je i psihoterapeut kod kojeg sam išao povezao moju pozitivnu energiju sa tim stiskanjem pesnice. Kad igram sa ljudima koje poznajem, ne volim to da radim jer mi je nekako jadno iako sam svestan da to mora da se radi. Za prva dva meča se slažem u potpunosti. Krivo mi je što Federeru nisam skinuo skalp jer volim da kažem da sam u jednom trenutku barem jednom pobedio sve igrače iz Top 10. On je bio jako dominantan, ali mislim da bi ga tu dobio Novak. Godinu dana pre toga u, mislim Dubaiju, Novak je izgubio od njega i sećam se da je Novak tada rekao „Tačno znam gde sam pogrešio, dobijam ga sledeći put“, i mislim da ga je te godine dobio u Montrealu. Mislim da bi ga neko pobedio pre ili kasnije. Sećam se da me je u tom meču ubio time što je servirao 39 asova. Kad smo igrali sa osnovne linije, ja sam vodio poene, ali 39 asova... to je set i po! Što se trećeg meča tiče, mislim da bih izabrao titulu u Kuala Lumpuru. Do tada sam izgubio pet finala. Jednostavno, dođem u finale i onda igram loše. Umesto da igram napadački, kako ja uvek igram, ja odigram ziceraški, više na tuđu grešku... Na travi kad sam se sapleo i povredio nogu, i u tom trenutku sam vodio sa Bagdatisom, set i dupli brejk, ali sam se nekako vratio i osvojio turnir. To bi mi recimo bio treći omiljeni meč. Na primer, i u tom meču sa Federerom, nije mi krivo što sam izgubio jer sam odigrao hrabro, onako kako treba da se odigra. Mene najviše boli kad odigram ziceraški, a izgubim. Meč lopta sa Berdihom u Londonu, napad i promašim volej za malo. Jeste da boli, ali odigraš kako treba da odigraš. Uvek ti u glavi mnogo više ostaju mečevi koje si mogao da dobiješ, a nisi. Kad bih se setio mečeva koje sam vadio i dobijao, ne bih se setio ničega, a skoro svaki u kojima sam imao meč lopte, a gubio sam me jako bole. Kada se povukao, Vejn Fereira je rekao da svaki teniser kada se penzioniše uvek ima osećaj da je trebalo bolje da trenira, ili da je više servirao, da je dobio ovaj ili onaj meč da bi bio bolji. To je psihološki posmatrano, normalna reakcija, ali niko se ne seti da kaže „da nisam krvavo trenirao, ne bih bio ni ovo što jesam“. Sa te strane treba i biti zahvalan samome sebi na onome što si uradio da bi bio to što jesi.

U jednom trenutku tvoje karijere među teniskim navijačima se stvorila fama da se tvoji mečevi gledaju tek od 4. seta. Mnogi su te čak nazivali i kraljem mečeva u pet setova.

To je bio jedan od problema na koji se reflektuju moje pobede nad Top 10 igračima. Odnosno, proizilazi iz mog odnosa prema svakom protivniku. Do te 2010. moj stav je bio, staviš me na centralni teren, upališ svetla, svi te gledaju i ja igram sa najboljim igračima. Ja znam da ako ne igram najbolje što mogu, nemam šta da tražim na tom terenu. Onda sam igrao dobro i dobijao tesne mečeve. A onda me staviš na teren 22, i ja se smorim i onda ne dam sve od sebe i glumim šmekera. U glavnom sam igrao dobro u tesnim situacijama jer onda ambijent oko mene napravi tenziju i stres, a meni se upale sva čula jer znam da nemam gde i da je to to. Dešavalo mi se i da povedem 4:1 i moj tonus i koncentracija odjednom padnu i pomislim „OK, sad će on sam da izgubi“. A posle 2010. kada je brejk to je 6:2 do kraja jer ja ne puštam. Zbog toga sam ja tako često dolazio do tog petog seta, ili sam se vadio kad sam gubio jer kad moram da se vadim znam da nemam gde.

Svojevremeno su Niki Pilić i Sven Grenefeld rekli da je najopasniji rezultat u setu vođstvo sredinom seta, 3:1, ili 4:1?

Kad krene set i ti napraviš prvi brejk svestan si ti da je to dobro, ali da ima još da se igra. Kad je pred kraj, tebi se podigne fokus, ali taj 4:1 je rezultat gde ti ovi veliki igrači kao što je Nole, ne daju ništa. Ako može 6:1, onda će da te dobije sa 6:1 i to za minut i po. Uopšte ti ne daju da dišeš. Igrači iz samog vrha svetskog tenisa imaju stav da treba da osvoje svaki poen. Nadal na završnom Mastersu igra praktično na jednoj nozi, gubi dupli brejk i zna da će otkazati turnir zbog povrede posle meča, i pravi brejk na 4:2 i steže pesnicu. To je taj stav kod tih najboljih igrača. Mislim da je istina ono što je Monika Seleš pričala, da oni zaista u nekom trenutku i ne znaju koji je rezultat. Izađeš na teren i osvajaš svaki poen. Koliko puta smo gledali Federera da pravi brejk iako je gubio sa 40 – ništa.

Kakav je plan za oporavak, pripreme i sledeću sezonu. Zbog poslednje operacije imaš takozvani zaštićeni renking, zar ne?

Idem prvo na porodični odmor na Bahame jer tamo igram egzibiciju koju organizuje Ričard Branson. To je ranije bilo na ostrvu Neker, ali pošto ga je razorio uragan sada se igra na Bahamima. Vraćam se na dan u Beograd i odlazim u Barselonu da radim sa fizioterapeutom fudbalskog kluba Barselona da radim na oporavku nogu zato. Radim sa ovim fizioterapeutom je ovo što se meni desilo u potpunosti fudbalerska povreda. Posle te rehabilitacije od tri nedelje, vraćam se u Beograd i počinjem pripreme koje bi trebalo da traju dva meseca i trebalo bi da se vratim na teren u prvoj nedelji marta. Još nisam napravio raspored turnira zato što ne znam kako će biti. To je osnovna ideja jer ću imati zaštićen renking do marta i u narednih godinu dana pokriva mi devet turnira kao šezdeset i neki i to je tri Grend Slema u glavnom žrebu. Dakle oko devet glavnih turnira, pet, šest čelindžera, nekoliko kvalifikacija i to je već oko 20 turnira jer mislim da od marta do novembra neću ni moći da igram više od toga. Moj raspored, osim tih možda pet kvalifikacija za neke turnire, ili ako dobijem neke vajld karte, jer su turniri do sada bili super prema meni, neće se mnogo promeniti.