Sa gotovo 30 godina staža pred kamerama Maja Nikolić Japundža jedno je od naših najprepoznatljivijih lica sa malih ekrana. Ova nesuđena balerina i autorka emisije “Među nama” na TV Nova u intervju za 011info evocira svoje uspomene o tome kako se, još kao dete, na neverovatan način obrela na TV Sarajevo, govori o užasnim okolnostima zbog kojih je napustila rodni grad, te otkriva kako je započela svoju uspešnu karijeru.

Rođeni ste u Sarajevu. Kako se sećate svog detinjstva?

Potičem iz jedne, rekla bih, tipične porodice. U to vreme, svi smo živeli slično. Drugim rečima, nije bilo nikakvih razlika u odrastanju između mene i dece iz okruženja, ili barem ja toga nisam bila svesna.

Naime, ispred naše zgrade je bilo obdanište, čije ograđeno dvorište je bilo naše igralište. Tako sam uvek mami bila na oku i nikada nisam mogla da se oglušim na poziv kući.

Sve u svemu, odrastanje je bilo mirno, srećno, u jednoj finoj porodici i finom okruženju.

Zanimljivo je da ste svoje prvo televizijsko iskustvo doživeli još u osnovnoj školi.

Ono se dogodilo na krajnje neverovatan, a iz ugla roditelja, zastrašujući način. Naime, jednog dana došla je ekipa Televizije Sarajevo u naše školsko dvorište i doslovno probrala decu koja su njima bila simpatična za snimanje špice jedne dečje emisije. Među odabranim mališanima našla se i moja malenkost. Sve su nas smestili u kombi i odveli na snimanje.

Kada smo došli na televiziju, doživela sam malo razočarenje. Sva deca, sem mene, dobila su posebnu garderobu za snimanje. Iako je produkcija odlučila da je moja slatka haljinica koju sam nosila bila odlična za snimanje i da nema potrebe da se presvlačim, osetila sam blagu tugu. Ipak, to je sve prošlo nakon što su me našminkali.

Nakon toga je počelo snimanje, a od mene su tražili da se mrštim, smejem i kreveljim. Naposletku sam, čak, bila i plaćena za taj angažman u vidu kupona za Robnu kuću “Sarajevo”.

Po povratku kući bila sam čila i vesela, a onda sam shvatila da su moji roditelji premrli od brige. Da, dobro se pretpostavili, oni su nisu znali kuda je njihova mala Maja nestala – samo ime je neko rekao da su mene i još neku decu odvezli kombijem iz školskog dvorišta. Donekle su se smirili kada su čuli da je to bila televizija, ali to definitivno i nije bila neka uteha. Iskreno, ne mogu ni da zamislim današnju sebe u njihovoj koži.

Eto, to su bili moji televizijski počeci. 

“MajaFoto: Miloš Nadaždin

Da li ste nastavili da se pojavljujete na malim ekranima?

Jesam, ali kao deo baletske trupe pod vođstvom predivne Gordane Magaš, koja je bila sarajevski pandan Lokici Stefanović. Naša grupica je nastupala u brojim televizijskim emisijama, kao što je bila “Svakog petka ispočetka” sa Zijahom Sokolovićem i Seidom Memićem Vajtom. Štaviše, bili smo pratnja ozbiljnim izvođačima, poput Nede Ukradan, Kemala Montena i mnogih drugih.

Dakle, imali ste veoma zanimljivo odrastanje.

Da, ali to je trajalo sve do početka rata. Tada se, u tren oka, sve se promenilo i usledio je naš dolazak u Beograd.

Kako se sećate tih dana?

Beograd je bio spas, Beograd je bio izazov. Sa svega hiljadu maraka u džepu, u glavni grad smo došli sa mojih nepunih 18 godina, misleći da ćemo se ubrzo vratiti nazad. Bile su to godine sankcija i izbeglištva. Najgori trenuci za žitelje Srbije i Beograda. Mi doslovno ništa nismo imali svoje: od krova nad glavom do posla.

Ni u najluđim snovima ne smem da se stavim u ondašnje cipele mojih roditelja. Jednom rečju, bila je to katastrofa. Sećam se da smo sa sobom imali samo zimsku garderobu, pa kada je otoplilo, nismo imali šta da obučemo. Sećam se mojih Elakovića, rodbine sa mamine strane, koji su nam u početku pružili dom. Sećam se i divnih tatinih kolega iz Energoprojekta, koji su dali sve od sebe da nam bude što ugodnije ovde.

Zapravo, glavna sećanja iz tog vremena su mi vezana za ljude – predivne ljude koji su se potrudili da nam ovde bude, koliko-toliko, dobro u onim jezivim okolnostima.

Kada vam se ovde ukazala prilika da nađete angažman na televiziji?

Isprva, život u Beogradu nije imao nikakve veze ni sa čim zanimljivim, a kamoli sa televizijom. Studirala sam i, istovremeno, radila sa mamom u butiku u tržnom centru “Piramida”. I onda se, 1996. godine, pojavio oglas u kojem je, novootvorena BK Televizija, tražila nova lica. Tada su uveliko tamo radili Maja Žeželj, Anja Ranković, pokojni Srđan Đurić, Nataša Lekić…

I ja sam konkurisala. Među prijavljenima društvo su mi pravili Nataša Miljković, Maja Vidaković i Branka Nevistić. Nakon napornog kastinga, od hiljade i hiljade prijavljenih, primljeno je svega dvadesetak ljudi, među kojima sam bila i ja.

Tada sam upoznala Aleksandra Tijanića, čoveka koji mi je umnogome trasirao karijeru. Iskrena da budem, ne znam šta je video u meni. Za razliku od drugih, ja ništa nisam znala o politici, a tokom kastinga o tome su nam postavljali mnogo pitanja. Drugim rečima, osim iskustva pred kamerom iz detinjstva, moje znanje je bilo na nivou nepostojećeg. Ipak, on je nešto prepoznao u meni, kao da je imao neko šesto čulo. Nakon što smo obavili probno snimanje, svi su bili raspamećeni, uprkos mojoj suludoj tremi.

“MajaFoto: Miloš Nadaždin

Kako su izgledali prvi dani na televiziji?

Za razliku od kolega, moji počeci na televiziji uopšte nisu bili glamurozni. Nataša je dobila da radi neku emisiju, Branka je počela da vodi Telefakt. Svi su se nečim bavili, jedino sam ja ostala u zapećku.

Jedan od mojih prvih zadatak je bila priprema informacija za jutarnju smenu. Posao se svodio da dođem oko pola četiri izjutra na radno mesto i onda, odreda, zovem porodilišta da se raspitam o broju rođenih beba, pa elektrodistribuciju da saznam o eventualnim isključenjima i kvarovima na mreži, itd. Dakle, sve ono što danas možete da dobijete u nekoliko sekundi – ja morala sabajle da zivkam.

Tako da, prvih par godina, radila sam kao novinar, a onda sam jednog 29. decembra dobila “unapređenje” u urednika tzv. malih vesti, odnosno “Naslova”. Bila sam oduševljena, a onda su mi poručili da mi je prva smena kreće 31. decembra od 20 časova. Ukratko, “uvalili” su mi da radim na Novu godinu.

Kao TV lice postali ste poznati putem emisije “Portret”.

Baš tako. To je bila kratka forma, od 7-9 minuta, i upravo zahvaljujući “Portretu” naučila sam se svemu: od toga kako da se pripremim za razgovor, do toga kako da budem jezgrovita i, naposletku, vodim intervju.

Inače, tada je bio pravi pravcati izazov spremiti se za gosta. Morala sam da idem u Radio Beograd i tražim dosje o izvesnoj poznatoj ličnosti. Tamo biste dobili kamaru papira sa novinskim isečcima, a ako biste ih uhvatili u dobrom raspoloženju, oni bi vam fotokopirali pojedine; u protivnom, bili ste primorani da prepisujete. Naposletku, sve biste to otkucali, prebacili na disketu i odneli na televiziju da bi se to pojavilo na teleprompteru.

Elem, moja avantura na BK je trajala dobrih deset godina. Nakon toga, prešla sam na RTS na poziv Aleksandra Tijanića, gde sam, takođe, provela jednu deceniju.

Kako je bilo raditi u takvoj jednoj medijskoj kući kao što je RTS?

Neverovatno. Ako se bavite ovim poslom, to morate da doživite. To je moćna kuća koja sa sobom donosi prepoznatljivost. Ja sam svoju stekla pre svega sa Jutarnjim programom, a posle i Beoviziju, te novogodišnjim programom.

Zaista je bilo predivno iskustvo sve dok je Tijanić bio među nama. Kada je on preminuo, sve mi je postalo besmisleno. Više nije bilo osobe čije bih poštovanje gledala da zaslužim. Zato što, kad god biste radili sa Aleksandrom Tijanićem, uvek ste osećali potrebu da zavredite njegovo poštovanje, a to je bio veliki zalogaj za svakoga.

“MajaFoto: Miloš Nadaždin

Nakon gotovo 30-godišnje televizijske karijere, šta vas pokreće?

Izazov. Čak i sada u ovim zrelim godinama, i dalje imam potrebu da mi bude dinamično, da nikako ne upadnem u nekakvu kolotečinu. Upravo zato mi je ovde na TV Nova divno. Cela ekipa je dovedena zato što zna da radi svoj posao.

Kroz vaše emisije se prodefilovalo pregršt gostiju. Da li biste mogli da izdvojite zajedničku crta za sve njih?

Voditeljska branša razbija iluzije da postoje posebni ljudi. Svima njima je zajedničko da su tu gde jesu zato što su talentovani i ekstremno vredni. Oni su svi normalni ljudi i, moja je privilegija što sam upoznala i intervjuisala neke legende.

U međuvremenu postali ste zaštitno lice velikih brendova. Kako je došlo do toga?

To je rezultat mog nastupa na televiziji i u privatnom životu. Svojevremeno, sarađivala sam austrijskim brendom čaja, a na to da postanem njihovo lice uticala su istraživanja sprovedena na brojnim fokus grupama. Kada sam to čula, porasla sam u sopstvenim očima, jer te velike kuće doslovno paze na svaki detalj. One ne žele skandal majstore, niti upitne i kontroverzne ličnosti.

S druge strane, ne mogu reći da vodim život tako da bih se domogla tih saradnji. Nipošto. Moj život je takav kakav jeste. I kada on bude prepoznat kao pogodan za angažman od strane velikih i poštovanih brendova, neću lagati, to jeste veliki kompliment. 

U Beogradu ste proveli veći deo života nego u Sarajevu. Da li se danas osećate kao Beograđanka?

Ako biti Beograđanka znači voleti Beograd, živeti u njemu i poštovati ga, osnovati porodicu, roditi troje dece i nikada ne narušavati ono što bi on trebalo da predstavlja – onda jesam Beograđanka. Jedino smatram da bi Beograd trebalo da se vrati sebi, da se, recimo, okane primivitizma, čupanja zelenila i želje za betoniranjem.

Opet, i dalje sam Sarajka. Jednostavno, nikada ne mogu da zanemarim to kako i na čemu sam odrasla, od muzike do humora… Taj duh grada još uvek je veliki deo mene.

Kako danas biti majka troje dece u Beogradu?

Ne razlikujem se od bilo koje druge majke. Svaki roditelj želi samo najbolje za svoje dete. Iako ne preti ista opasnost kao što je pretila kao kada sam ja odrastala, današnje vreme svakako nas ne miluje. Nažalost, priroda posla me svakodnevno podseća na to. Tako da, briga je neprestana. No, zato je tu moja mama da me uteši. Ona veli: “Polako, videćeš šta je briga kada dobiješ unuke!”

Karijeru ste započeli kao balerina. Koliko je vremena prošlo od poslednjeg baletskog nastupa?

Ima sto godina! Sada samo skačem po koncertima, đuskam po kući sa slušalicama i sa guštom odvrćem muziku do kraja u kolima.

Kakvi su vam planovi za dalje?

Svi su vezani za trenutno radno mesto. Na TV Nova sam napravila sjajnu redakciju, koja me iz dana u dan čini sve ponosnijom. Radim sa divnim i dragim ljudima, koji su izvrsni u svom poslu. Velika je odgovornost na svima nama – da nastavimo da emisija “Među nama” bude gledana i aktuelna, te da ne izneverimo gledaoce koji nam redovno na ulici čestitaju na neostrašćenosti.