Krajem 12. veka, Stefan Nemanja je bio saveznik ugarskog kralja Bele III u borbi protiv Vizantije. Nezadovoljan izborom svog mlađeg brata Stefana Prvovenčanog za prestolonaslednika, najstariji Nemanjin sin Vukan se latio oružja i u tome tražio podršku ugarskog kralja. Ugarske trupe su 1202. godine prodrle u Srbiju i nagnale Stefana na povlačenje. Tom prilikom Beograd je pao u ruke Ugara. Sa druge strane, Stefan je tražio pomoć od bugarskog vladara Kalojana, kome se širenje ugarskog uticaja na Balkanu nikako nije mililo. Već sledeće godine, Bugari kreću u ofanzivu i uz njihovu pomoć Stefan Prvovenčani uspeva da ovlada zemljom.

Istorija Beograda 13. veka nije precizno zabeležena. Poznato je da se grad 1204. godine nalazio pod ugarskom vlašću, a onda nestaju svi tragovi sve do 1230. kada se, kako kažu istorijski izvori, nalazio u sastavu bugarske države. Već dve godine kasnije, ponovo dolazi pod vlast ugarskog kralja, a u crkvenom smislu biva podređen srimijumskom episkopu. Njegova dalja istorija tesno je vezana za Ugarsku, dok je za Bugare zauvek izgubljen.

Doba kada je izgrađena Saborna crkva

Pod srpsku vlast Beograd je prvi put došao 1284. godine i to mirnim putem. Kralj Dragutin je bio oženjen ugarskom princezom Katarinom, ćerkom kralja Stefana i od početka svoje vladavine je vodio pro-ugarsku politiku. Dve godine nakon što se odrekao srpskog trona u korist svog brata Milutina, od ugarske krune dobija na upravljanje Mačvu sa Beogradom.

Dragutin je ovom oblašću upravljao trideset godina i značajno doprineo njenom naseljavanju srpskim stanovništvom i širenju pravoslavlja. Beograd je bio sedište Dragutinove oblasti, te ga je on shodno tome i gradio. Tu je bio njegov dvor, a novosagrađena Saborna crkva predstavljala je simbol snage Sprske pravoslavne crkve. Međutim, Dragutin je do kraja svog života ostao lojalan ugarskom kralju, te je i njegova oblast bila zavisna od Ugarske.

Nakon Dragutinove smrti 1316. godine, kralj Milutin osvaja Beograd i čitavu Dragutinovu oblast. Tokom sledeće tri godine, Beograd je bio pod srpskom vlašću, a onda je kralj Karlo Robert krenuo u vraćanje izgubljenih teritorija. Ugarska vojska, predvođena Stefanom Lackovićem osvojila je i spalila Beograd 1319. godine, koji je tada na upravljanje poveren mačvanskom banu.

Narednih decenija Beograd je bio važno pogranično uporište ugarskih snaga u borbama sa rastućim srpskim carstvom. I nakon smrti cara Dušana, Beograd ima važnu stratešku ulogu u ugarskim prodorima u Srbiju.

Ustanak braće Horvat

Sve do smrti kralja Lajoša I 1382. godine, Beograd je ostao u ugarskim rukama. Budući da ugarski kralj nije imao muških potomaka, vlast je preuzela kraljica Jelisaveta Kotromanić, u ime svoje ćerke Marije. U Ugarskoj dolazi do unutrašnjih nemira. Grupa velikaša, mahom iz Hrvatske, pokušava da na tron postavi napuljsku dinastiju Anžujaca. Ustanak se ubrzo proširio i na Mačvu i Beograd.

Braća Horvat su uspela da osvoje Beograd i utvrde se u ovoj oblasti. Prema nekim izvorima u opsedanju Beograda tom prilikom, učestvovala je i vojska kneza Lazara. Četiri godine kasnije, ustanak je ugušen, a Beograd pod vođstvom nekadašnjeg mačvanskog bana Stevana Korođskog, vraćen vlasti ugarske krune.

U takvim okolnostima Beograd dočekuje 15. vek i pojavu nove osvajačke sile – Osmanskog carstva.

Prvi put srpska prestonica

Nakon poraza u bici kod Angore i smrti Bajazita I, Osmansko carstvo se našlo u krizi izazvanoj borbom oko prevlasti. U takvim okolnostima Despot Stefan Lazarević se približio Ugarskoj. Na osnovu sporazuma sa ugarskim kraljem Žigmundom, 1403. godine Despot Stefan postaje vladar Beograda.

Tokom njegove dvadesettrogodišnje vladavine, Beograd je doživeo pravi procvat i po prvi put postao prestonica srpske države.

Despot Stefan ga je podigao iz pepela i od njega sagradio bilstav grad. Izgrađeni su novo utvrđenje, despotov dvorac, crkve, biblioteka i bolnica. Beograd u to vreme nije bio samo vojno utvrđenje, već privredni, kulturni i verski centar čitavog regiona. Mnogobrojne prvilegije i poreske olakšice koje je despot Stefan dao Beogradu, privukle su trgovce iz mnogih balkanskih oblasti, a naročito Dubrovčane. Na beogradske trgove oni su donosili rudarske prerađevine, pre svega srebrnine, zatim tkanine i mnoge zanatske proizvode.

U to doba Beograd je bio i sedište beogradskog mitropolita Isidora. Tada je sagrađena mitropolitska crkva „uspenija prečiste Vladičice“, koja je bila bogato opremljena i u kojoj je čuvana poznata ikona Bogorodice. Pored ove, sagrađene su i brojne druge crkve, kako pravoslavne tako i katoličke. Tada je sagrađena i Crkva Ružica.

Smrt despota Stefana prekinula je vrtoglavi razvoj Beograda i u potpunosti izokrenula tok dešavanja. Prema ranije sklopljenom dogovoru, Stefanov naslednik Đurađ Branković, morao je da preda Beograd Ugarskoj 1427. godine. Tada ponovo dolazi do krupnih promena u upravnim, crkvenm, ali i etničkim prilikama grada. Kralj Žigmund naseljava Beograd ugarskim življem i širi uticaj katoličke crkve.

Najezda Turaka i pad Beograda

Nakon osvajanja srpskih zemalja, Turska je doprla do zidina Beograda. 1440. godine, sultan Murat II je na čelu silne vojske napao Beograd. Međutim, posle višemesečne uzaludne opsade morao se povući.

Nakon osvajanja Carigrada, hrišćanska Evorpa se našla u strahu od Turaka. Svima je bilo jasno da će sultan Mehmed II uskoro krenuti na Ugarsku. Međutim, pokušaji da se organizuje zajednička borba hrišćanskih vladara protiv Turaka, nisu urodili plodom. Štaviše, nije postojalo jedinstvo ni unutar samih ugarskih snaga u kojima je zavladala panika. Mnogi velikaši, na čelu sa kraljem, napuštali su svoje posede i bežali na zapad. Kada se 1456. godine turska sila pojavila na bedemima Beograda, na čelu branilaca grada bili su Mihailo Silađi i Janoš Hunjadi, prekaljeni heroji u borbama protiv Turaka.

Nakon dugih, krvavih borbi u kojima je pretrpeo velike gubitke u ljudstvu, ali tokom kojih je i sam bio ranjen, Mehmed II je odlučio da se povuče. Beograd je još jednom odoleo. Po nalogu pape Kalista III, podnevna zvona na crkvama proslavljaju ovaj događaj sve do današnjih dana.

Nakon druge opsade Beograda, Ugarska je, razjedinjena različitim interesima brojnih velikaša, malo po malo tonula ka ambisu.

Za razliku od ranijih vremena, kada je Ugarsku svojim sposobnostima branio Janoš Hunjadi, početkom 16. veka nije bilo ličnosti kadre da se odupre Turcima. Kada je 1520. godine preuzeo vlast, sultan Sulejman Veličanstveni je sebi zacrtao cilj da osvoji Beograd, ono u čemu njegovi preci nisu uspeli. Već naredne godine to mu je i pošlo za rukom.

Poučen greškama svojih prethodnika, Sulejman je prvo osvojio Srem, pa onda Beograd napao sa više strana. Iako su se branioci hrabro borili, sami nisu imali većih izgleda protiv nadmoćne sile, koja je strpljivo napadala. U turske ruke, Beograd konačno pada 28.avgusta 1521. godine. Time je okončana čitava jedna istorijska epoha.

 

Foto: Pavle Kaplanec