Jovan Dučić, pesnik, patriota i diplomata ostavio je dubog trag na ovim našim prostorima. Ni malo manji pečat međ "Srbljem" ne ostavi još jedan Dučić, Nićifor. Živeo je u burna vremena srpske istorije devetnaestog veka, koju je beležio, bio njen aktivni učesnik kao dobrovoljac i komandant. Akademik, predsednik Srpskog učenog društva, crkveno lice, arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, a ujedno i dobrotvor Srpske kraljevske akademije.

Sa tvrdog hercegovačkog kamena

U Lugu na obali najveće evropske reke ponornice Trebišnjice, u kamenitoj, a opet pitomoj Hercegovini, rođen je 1832. godine Nićifor, što mu je monaško ime. Zanimljivo je da mu kršteno ime nije zapamćeno. 

Manastir Duži, pored uloge jednog od najsnažnijih duhovnih centara, imao je i jaku obrazovnu misiju za Hercegovce. Mnogi znameniti i "ini" su prva slova napisali, obrazovali se upravo pod manastirskim svodovima, a Nićifor je po sopstvenoj želji u ovom manastiru monašku odeždu obukao sa sedamnaest godina.Tu je mladi Dučić, za koga kažu da je bio "neobuzdane i bujne prirode" stekao osnovno obrazovanje, al’ i uobličio osnovu svog životnog puta, borbu za slobodu od Turaka.

Kao stipendista Srpske vlade nastavlja školovanje u Seminariju beogradskom. Željan znanja i novih iskustava paralelno sluša Đuru Daničića na Velikoj školi. Posle dvogodišnjeg školovanja vraća se u hercegovački manastir. Tu je 1857. godine osnovao školu za đake iz trebinjskog kraja, zajedno sa Serafimom Perovićem, tadašnjim mitropolitom hercegovačkim. U dolini Neretve, u manastiru Žitomislići otvora  duhovnu školu za sveštenike, čiji je bio upravitelj.

Turski zulum toliko je uzeo maha da običan narod nije mogao više da trpi. Javljaju se ustanici, tako da 1861. godine Nićifor komanduje jednim srpskim ustaničkim odredom u Istočnoj Hercegovini, u dogovoru sa vođom ustanka, vojvodom Lukom Vukalovićem. Ustanak Turci guše, a Dučić odlazi na Cetinje. Uporan u nastojanju da omogući što većem broju đaka pristup znanju, otvara deset osnovnih škola u Crnoj Gori, a 1864. godine i Cetinjsku Bogosloviju. Dobija zvanje arhimandrita.

Dučić između Cetinja i Beograda 

Nićifor je bio inicijator i potpisivanja Ugovora o saradnji i ujedinjenju srpskog naroda iz 1866. godine, koji su potpisali kneževi Srbije i Crne Gore, Mihailo i Nikola. Godinu dana kasnije, atentatom u Topčideru ugovor je "pao u vodu". Na poziv Ilije Garašanina, Dučić se te iste godine vraća u Beograd.

Nićifor se razlikovao od drugih sveštenih ljudi i po tome što u Beogradu nije živeo u manastiru, već je boravio u kući na uglu ulice Braće Jugovića i Francuske, koju je sam izgradio.

Postao je predsednik Komisije za zidanje crkava u Srbiji, predsednik Odbora za srpske škole van Srbije, predsednik Odbora za Narodnu biblioteku i muzej.

Dva puta komandovao srpskim dobrovoljcima

Kakvog je duha Dučić bio najbolje pokazuje 1876. godina, kao i srpsko-turski rat. Knez Milan Obrenović ga postavlja na mesto komandanta svih dobrovoljačkih divizija Ibarske armije. Bio je na čelu tri hiljade dobrovoljaca, sa kojima se borio oko Nove Varoši. Predvodio je dobrovoljce u prvim redovima i tom prlikom bio ranjen.

Za pokazanu hrabrost I zasluge, knez Milan ga odlikuje činom pukovnika, ali Nićifor odbija kneževo unapređenje. Godinu dana nakon toga, predvodi dobrovoljce ustanike Javorske armije. U ovim bitkama oslobođeni su niški, pirotski, vranjski i toplički okrug i pripojeni Srbiji.

Tri godine je bio poslanik Narodne skupštine, a šest upravnik Narodne biblioteke Srbije.

Iako u godinama, ne prestaje da traga za novim znanjima. Na pariskoj Sorboni, 1886. prati predavanja o književnosti, istoriji, geografiji i filozofiji. U Parizu se druži sa studentima iz Srbije, gde je osnovao Srpsku čitaonicu. Postaje i član "Société d'histoire diplomatique".

Posle godine provedene u Parizu, putuje južnom Francuskom, obilazi Španiju i posećuje London.

Po povratku u Srbiju, mladom Aleksandru Obrenoviću prenosi znanja iz istorije srpske crkve. Birali su ga nekoliko puta za predsednika Srpskog učenog društva, koje se 1892. ujedinjuje sa Srpskom kraljevskom akademijom. Rukovodio je Žičkom eparhijom onda kada se davalo petsto godina kosovskim junacima. Kralj Srbije Aleksandar Prvi Obrenović je tada bio miropomazan u Žiči. Postaje član Srpske kraljevske akademije. Godina 1899. posebno je značajna za Nićifora, obeležio je 50 godina svešteničke službe i 40 godina književnog rada.

Arhimandrit Nićifor Dučić je preminuo u Beogradu 1990. godine, a sahranjen je na Novom groblju sa svim akademskim, crkvenim i vojnim počastima tog doba.

Jedno zlatno pero

Gotovo sve vreme života Nićifor Dučić je pisao i zapisivao, kako svoje tako i sve što je ovog umnog, obrazovanog čoveka zanimalo. A mnogo toga ga je zanimalo. Bio je veliki zagovornik prosvetne reforme Vuka Karadžića, sakupljao je i objavljivao narodne pripovetke, umotvorine, kao i reči iz svog rodnog kraja. Pisao je istorijska dela u kojima je opisivao lične doživljaje i događaje – priče iz prve ruke. Između ostalog, štampao je i narodne pripovetke, zagonetke, poskočice i umotvorine iz Istočne Hercegovine.

Čovek kadar da svakom kaže istinu u oči

Jednom prilikom Nićifora je, jer nije imao "dlake na jeziku", u pismu "ukorio" fruškogorski arhimandrit Ilarion Ruvarac, na šta mu je Dučić odgovorio: "Dok me ovde, i svuda gdje sam bio, smatraju za tiha i pogodna. Ali nikad za laskavca. Ja imam svoje misli i svoje uvjerenje, koje branim, dok se ne uvjerim o boljem. Ja sam kadar da svakom reknem istinu u oči. S tim sam i državnu službu gubio i stratio. Ali sam uvijek ostao svijetla obraza i čvrsta karaktera. A najviše me tješi to: što nikad nikome nijesam ne samo učinio nego ni pomislio zla, pa ni najžešćim neprijateljima svojima... Što u meni nema koliko bi valjalo kaluđerske krotosti tome se ne treba čuditi jer sam ja više vojnik nego smjerni, prepodobni monah. Ali poštujem i monaštvo srpsko."

"Nijesam nikome ništa dužan; a ko meni duguje, opraštam"

Uz testament kojim je sve svoje bogatstvo pokonio Srpskoj akademiji nauka, dao je i upustvo za  osnivanje fonda arhimandrita Nićifora Dučića. Uz konstataciju da nikom ne duguje, a da dužnicima oprašta, Dučić daje upustvo kako će se koristiti sredstva zadužbina pri Srpskoj kraljevskoj akademiji, (danas Srpska akademija nauka i umetnosti): Fond arhimandrita Nićifora Dučića i Fond za održavanje grobnice arhimandrita Nićifora Dučića.  

"Moja je želja da Akademija iz Fonda nagrađuje rasprave ili monografije ili cijelo delo iz srpske istorije, političke, vojničke i crkvene; a može iz srpske filologije, geografije i etnografije uopće. Akademija će odrediti i temate za nagradu, koji ne smeju nikada biti političke sadržine... S vremenu kad se umnoži moj fond Akademija je vlasna određivati jedan deo interesa i na druge kulturne potrebe u Srpstvu."

Nićiforova Zadužbina počela je sa radom 1901. godine sa imovinom od približno 21.500 dinara u zlatu.

Nikoga nije zaboravio

Bogatu biblioteku ostavlja Bogosloviji u Beogradu. Sva crkvena odličja, vredne medalje, dobijene u ratovima, oružje i "jedno zlatno pero u kutiji, spomen od dr Valtazara Bogišića za građu iz Hercegovine koju sam mu davao za njegove pravne radove" ostavlja Narodnom Muzeju u Beogradu. Ne zaboravlja ni crkvu, tako ikone zaveštava crkvi Sv. Save na Savincu, 500 dinara u zlatu ostavlja manastiru Duži, u kom se zamonašio. Kao što je to činio celog svog života, širio pimsenost i kulturu, Nićifor testamentom zaveštava sredstva srpskom pevačkom društvu Gusle u Mostaru, pevačkom društvu Srpska sloga u Dubrovniku, srpskom pevačkom društvu Sloga u Sarajevu, manastiru Žitomislić, crkvi Male Gospođe u Lugu na Trebišnjici, kao i ostalim manastirima i crkvama u Srbiji i Crnoj Gori i udruženjima za nezbrinutu decu.