Mada je bio najstariji unuk rodonačelnik loze Obrenovića, baron Miloš Bajić ipak nije zaseo na srpski presto posle ubistva knjaza Mihaila 1867. godine. Prema tadašnjim pravilima primageniture, naslednici krune mogli su da budu samo potomci muških članova porodice. Mlađani Miloš bio je, naime, sin Mihailove najstarije sestre Perke, čime je njegov put do vlasti bio zatvoren. Umesto toga, okrenuo se onome što je tada bilo pitanje časti – dobrotvornom radu.

Knežev prijatelj i zaverenik

Mada sa današnje distance izgleda kao daje baron Bajić potpuno zaboravljena i sporedna ličnost u životu Srbije sredinom 19. veka, neki od zapisa (i dvorskih tračeva) svedoče da to baš i nije bilo tako. Pričalo se da ga je u Beograd iz Zemuna dovela kneginja Julija, koja je u njemu videla prijatelja i saveznika. Ubrzo su Miloš i njegova majka Perka postali važni članovi srpskog dvora. Izgleda da je to posebno pogodovalo ambicijama mladog barona, koji je od ujaka bio mlađi samo četiri godine.

Ipak, da krv nije voda, a da Obrenovići nisu bili ništa manje skandalozna trupa nego ostale evropske vladarske kuće, govori činjenica da su Miloš i Perka ubrzo ubrzo našli zajednički jezik sa ostalim članovima porodice kojima Julija nije bila baš po volji. U ovoj zavereničkoj grupi isticala se Anka, ćerka Jevrema Obrenovića, koja je na sve načine pokušavala da istisne kneginju i na njeno mesto dovede svoju ćerku Katarinu. Ovo bi im čak i pošlo za rukom da tog kobnog junskog jutra kuršumi nisu proleteli kroz srce i Anke i Mihaila.

Uprkos ambicijama, baron Bajić ostaje bez prestola zbog svog porekla. Utehu mu, pak, pruža značajno nasleđe koje je dobio posle smrti ujaka. Naime, pošto je Mihailo bio bez naslednika, sva njegova velika lična imovina podeljena je deci njegove dve sestre.

Videvši da za njega nema mesta u novoj podeli vlasti, Miloš napušta Srbiju i odlazi na očev posed Varadija, u okrugu Karaš-Severin u današnjoj Rumuniji. 

Zamalo zaboravljeni dobrotvor

Izvori koji govore o kasnijem životu barona Bajića su donekle nepotpuni i često protivurečni. Navodi se, na primer, da je bio oženjen Katarinom Hariš sa kojom nije imao dece. Ipak, novine koje su izlazile u njegovo vreme pišu da je sa suprugom imao dvoje dece, ali koja nisu preživela detinjstvo. Ovo je, nažalost, bila česta sudbina tadašnje mladosti koju su kosile bolesti koje se danas smatraju gotovo pa iskorenjenim.

Nešto više o njemu saznajemo iz raznih povelja i darovnica. Tako se kaže da je 1873. godine postao jedan od članova Matice srpske uplativši pun iznos od 100 forinti. Ovo nije bio jedini njegov dobrovoljni prirod srpskoj kulturi i školstvu. Kada je čuo da je novosadska gimnazija previše mala da primi sve zainteresovane đake, naložio je da se iz njegove lične imovine isplati 100.000 forinti i osnuje fond iz koga će biti finansirana izgradnja.

Bavio se i izdavaštvom u Budimpešti, gde je sa bratom od tetke Fjodorom Nikolićem kratko izdavao „Srpski list“.

Jesen svog života provodio je mahom u Beču i okolnim banjama, gde i umire krajem jula 1897. godine. Sahranjen je 7. avgusta iste godine u porodičnoj kapeli na imanju Varadija, na bregu Kiliji.

Uspomenu na njega čuvaju danas zapuštena imanja i dvorci nekada moćne porodice Bajić, ali i jedna spomen tabla na Velikoj novosadskoj gimnaziji koja svedoči o svom dobrotvoru. Zanimljivo je i to da, kada je pre nekoliko godina pokrenuto pitanje naziva gimnazije, jedan od predloga bilo upravo ime barona Miloša Bajića, ali je na koncu ova školska ustanova ipak ponela ime Jove Jovanovića Zmaja.

Prvi deo priče: