Prijatelj se u nevolji poznaje kao zlato u vatri, kaže stara srpska poslovica. Ovo je na svojoj koži imao (ne)sreću da iskusi Boža Tvrdišić, jedan od prvih srpskih šofera i čovek koji je bio među idejnim tvorcima i osnivačima udruženja vozača u Srbiji.

Neobična sudbina Bože Tvrdišića pokazuje da, ponekad, čovek mora ostati slep da bi zapravo video kakvim je ljudima okružen.

Foto: "Vreme", 1933. - Boža Tvrdišić sa pomoćnikom u Dečanskoj ulici 

Zaljubljenik u automobile

Boža je rođen 1903. godine. Završio je par razreda gimnazije, a zatim počeo da se školuje za bravara. Međutim, Tvrdišić nije bio čovek koji bi dane provodio srešujući lokote i kvake i opravljao sefove. U njemu je gorela ljubav prema četvorotočkašima, a u ušima brujao urlik motora i škripa guma.

Čim je našao priliku, položio je vozački ispit, a zatim počeo da se bavi poslom koji je za njega bio savršen – postao je taksista i profesionalni šofer. Legenda kaže da nije bilo čoveka za volanom koji je više od Bože Tvrdišića uživao u dodavanju gasa i menjanju brzina dok je prevozio putnike. Za Božu vremenski uslovi nisu igrali bitnu ulogu. Važno je bilo samo da se vozi, bilo kada i bilo gde.

Ovakva poslovna praksa, rekao bi neko, zasigurno je značila da se Boža obogatio od šofiranja. Pa, odgovor je i da i ne.

Sve što je zaradio, Tvrdišić je ulagao u svoju strast, a to znači da je njegov automobil bio jedan od najluksuznijih beogradskih četvorotočkaša toga vremena. Naime, Boža Tvrdišić bio je poznat kao jedan od malobrojnih ponosnih vlasnika Lanče, automobila koji je koštao neverovatnih 120.000 dinara. U to vreme ovo je bila pozamašna svota za koju se mogla kupiti luksuzna vila na Dedinju.

Ovaj automobil bio je najznačajniji imetak ovog taksiste koji ga je održavao tako da je Lanča uvek bila u besprekornom stanju, a za mušterije je bila stvar prestiža da se u njoj provozaju.

Sve u svemu, Boža Tvrdišić bio je, što se ono kaže, gospodin taksista. Ugledni građanin koji je uživao poštovanje svih, a naročito kolega. Zato ne čudi da je upravo Boža bio jedan od idejnih tvoraca i osnivača prvog Udruženja šofera 1923. godine.

Foto: Opusteno / Arhivska fotografija - Kafana Topola nalazila se na mestu današnjeg Trga Nikole Pašića, ispred nje se nalazila taksi stanica i Božina pumpa

Teška bolest beogradskog taksiste

Sreća Bože Tvrdišića, nažalost, nije bila dugog veka. Jednoga dana mu je pozlilo. Lekari su ga prelgedali i dali dijagnozu – tumor na mozgu. Jedini način da preživi bila je skupa operacija u Švajcarskoj za koju Boža nije imao novca.

I tu su se beogradski taksisti pokazali u najboljem svetlu. Čim su čuli kakva je sudbina zadesila Božu, okupili su se, udružili snage i prikupili novac.

Tvrdišić je operisan, ali su rezultati bili samo delimično uspešni – tumor je uspešno uklonjen, ali je zahvatom oštećen deo mozga zadužen za vid, pa je nesrećni Boža oslepeo. Njegovi dani za volanom postali su prošlost i bilo je pitanje da li će ugledni taksista, na kraju, završiti kao prosjak na ulici.

Udruženje šofera mu je pomagalo tokom lečenja i u narednom periodu koji mu je bio potreban da nauči kako da živi bez vida. A onda, taksisti su se iznova našli svom drugu u nevolji. Ponovo organizuju akciju prikupljanja novca kako i Tvrdišiću kupuju priručnu, pokretnu pumpu za točenje goriva marke "Rozental".

Tvrdišićev ponos bio je sačuvan. Ponovo je mogao da sam zaradi za život, a svoju pumpu nazvao je "Kod slepog šofera".

Foto: Muzej automobila / Arhivska fotografija - Boža Tvrdišić i pumpa "Kod slepog šofera"

Točionicu benzina Boža bi doterivao do današnjeg Trga Nikole Pašića, uz Dečansku ulicu u kojoj su tada bili smešteni prodavci automobila i rezervnih delova. Što bi se reklo raj za automobiliste.

Isprva, Boži posao nije išao baš sjajno zbog velike konkurencije, ali nije odustajao. Vozači iz udruženja pomogli su mu tako što su sve svoje pripadnike slali na tankovanje "Kod slepog šofera", a onda se dogodio presedan. Svi prodavci iz komšiluka dogovorili su se da niko sem Bože neće prodavati benzin i tako mu osigurali da, koliko-toliko proživi svoj život držeći glavu visoko.

Iako je malo verovatno da se današnji vlasnici benzinskih pumpi sećaju svog preteče Bože Tvrdišića, a vozači pored Supštine prolaze nesvesni događaja od pre jednog veka, njegov život i solidarnost šofera iz tridesetih godina prošlog veka zauvek će ostati amanet Beograđanima. Ovaj svetao primer solidarnosti pokazuje veličinu srpske prestonice i ljudi koji žive u njoj. Pokazuje šta Beograd i oni koji žive u njemu zaista jesu.