Kada je s proleća 2016. godine gradom protutnjala vest da se sprema iseljenje jednog od najstarijih novobeogradskih stanara, Beograđani su je primili sa pomešanim osećanjima. Jedini su pozdravljali raskidanje sa prošlošću, dok su drugi zavirivali u svoje buđelare i sećanja i glasno negodovali zbog izdataka koje je ova promena uzrokovala. Ruku na srce, ni novi stanar ove ulice nije baš prošao najbolje. Posle pola veka baškarenja na Vračaru, bio je prinuđen da se preseli u novi kvart i ulicu koja je u poslednjim decenijma  (iako jedna od prvih na Novom Beogradu) postala sinonim za brzu hranu i brzo obrazovanje.

Učesnici ovog zamešteljstva bili su Goce Delčev, makedonski revolucionar, i Maršal Tolbuhin, prekaljeni vojnik, heroj SSSR i Jugoslavije i još mnogo toga.

Foto: Wikipedia

Rani ratovi poručnika Tolbuhina

Pre nego što je postao vojnik, Fjodor Tolbuhin imao je veoma skromno poreklo. Rođen je 1894. u selu Androki kod Jarosavlja, gradića koji se, opet, nalazi nadomak Moskve. Država je tada još nosila naziv Ruska Imperija, a položaj seljaka bio je bliži robovskom nego slobodnih ljudi. Ponikavši kao jedno sedmoro dece u porodici siromašnih seljaka, bio je prepušten dobroj volji onih koji su u dečarcu videli bar neki kvalitet.

Zapravo, pre nego što je na uniformu okačio vojničke epolete, završio je trgovačku školu i radio kao trgovaca. Prvi svetski rat bio je prilika koju je čekao. Kao dobrovoljac stupa u carsku vojsku koja se borila na severozapadnom frontu. Po ubrzanom kursu završava vozačku školu, te kao motorciklista završava pri štabu Šeste pešadijske divizije. Očigledno je da je mladi Fjodor već tada pokazao izvesne vojničke kvalitet, pošto ubrzo završava i kurs u oficirskoj školi.

Nemačka letnja ofanziva 1915. godine, kojom su naneseni veliki gubici ruskoj Trećoj armiji u Galiciji, odvode Tolbuhina, tada još zastavnika u Devetu armiju. Za samo 10 dana napredovao je od zastavnika, preko mlađeg oficira do komandira 11. čete. Brzo napredovanje nastavlja se i naredne godine, koju posle teškog ranjavanja, završava u činu kapetana. U to vreme dolazi u kontakt sa boljševičkom propagandom, posebno u Omsku u koji je krajem godine prekomandovan. Poslednje ratne mesece provodi u rodnom selu, gde boravi zbog teške bolesti. Demobilisan je marta 1918. godine, ali ovo će biti tek kratak predah između vojnih dužnosti.

Čovek koji je izbegao Staljinove čistke

Fjodor Tolbuhin vraća se u aktivnu službu već sredinom 1919. godine. Od carskog oficira postaje oficir Crvene armije u štabu zapadnog fronta. Završava i oficirske škole, što mu donosi novi položaj – prvo pomoćnika načelnika, a potom i načelnika štaba 56. streljačke divizije. Dobija i prvo od svojih brojnih odlikovanja – Orden crvene zvezde.

Godine koje će uslediti danas se prepričavaju između istorijskih činjenica i čiste fantazije. Dok je za neke bio heroj i jako vođa, za druge je Josif Staljin bio beskompromisni diktator koji je sopstveni narod desetkovao više nego neprijatelji u svetskim ratovima. Tolbuhin je ove turbulentne godine proveo na studijama u Vojnoj akademiji „Forunze“, a potom i Operativnom fakultetu. Tridesetih godina postaje načelnik štaba korpusa, a Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza pristupa relativno kasno – 1937. godine.

Pošto nije delovao kao ozbiljna pretnja po Staljinove ambicije, napreduje i dalje u vojnoj službi. Tako ga početak Drugog svetskog rata zatiče na dužnosti načelnika štaba Zakavkaskog vojnog okruga. U to vreme zadatak mu je bio da osigura južne granice SSSR-a i obezbedi slobodni prolaz za savezničke jedinice preko severne granice Irana.

Mada je tokom karijere imao munjevit napredak i sve preporuke, ofanziva koju je pripremao 1942. godine doživela je krah, te je razrešen dužnosti. Ipak, kada je neprijatelj pred vratima, nema vremena za političko kockanje i poltrone koji su zauzimali visoke pozicije sovjetske vojske. Tako već u proleće 1942. godine učestvuje u Staljingradskoj bici, kao komandant 57. sovjetske armije. Ova krvava, najkrvavija bitka u ljudskoj istoriji potrajaće sve do februara 1943. godine.

U to vreme već je postalo jasno da je oformljeno tvrdo jezgro sposobnih komandanta među kojima su pored Tolbuhina bili još i Ždanov, Žukov i Birjuzov. Od marta 1943. godine postavljen je na mesto komandanta Južnog fronta, te Četvrtog i Trećeg ukrajinskog fronta. Pred silovitim pritiskom, nemačke jedinice počinju da se povlače, te već avgusta 1944. godine preko Donjecka, Rostovske oblasti, Nikopolja, Krima i Sevastopolja, sovjetske jedinice izbijaju na granicu Rumunije. Uslediće proboj i oslobođenje Bugarske, kao i oslobođenje Beograda i dela Srbije oktobra iste godine.

Pošto su protutnjale južnim i istočnim Balkanom, crvenoarmejci napreduju sve do Mađarske i Beča u kome borave naredne dve godine.

Labudova pesma slavnog generala

U poratnim godinama, sada već maršal Fjodor Tolbuhin na svom šinjelu okačio je Orden narodnog heroja Jugoslavije. Proglašen je i za počasnog građanina Sofije i Beograda. Dobio je i ugodnu poziciju  komandanta Zakavkaskog vojnog okruga i člana Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza.

Upisavši se u panteon sovjetskih bogova, biografija slavnog komandanta ispolirana je do visokog sjaja, iako je izvesno da je bio sasvim običan čovek. U svojim sećanjima na jedan susret sa maršalom na banketu koji je priredio Tito, Miroslav Krleža opisuje ga kao krupnog čoveka koji je voleo kapljicu i lepe žene, kojima se udvarao bez obzira na moralni kodeks. O tome svedoči i njegova dvogodišnja ljubavna veza sa poznatom ruskom glumicom Fainom Ranjevskajom.

Faina je bila poznata kao naprasita i zahtevna osoba, koja je u Fjodoru našla dostojnog protivnika. Upoznali su se u jednom restoranu, kada ga je glumica zamenila sa vratarom zbog njegovih blještavih epoleta i ukrasa na uniformi. Ovaj slučajan i neprijatan susret pretvoriće se u strasnu ljubavnu vezu između, tada pedesetogodišnje dame i pedesetrogodišnjeg generala. Posebno skandaloznu crtu davalo je i to što je Tolbuhin bio oženjen i imao decu, a veze sa ženama iz slobodnih profesija i u „liberalnom“ sovjetskom društvu doživljavane su kao problematične.

Prema Faininom priznanju, snažni i moćni maršal u njenom zagrljaju pretvarao se u ranjivog mladića. Bio je i ostao njena najveća ljubav, a sigurno je da su osećanja bila uzajamna. Šta više, u kasnijim prisećanjima tvrdila je da je Tolbuhin imao nameru da se razvede i oženi je.

Avaj, tog 17. oktobra 1949. godine javljena joj je neočekivana vest. Veliki vojskovođa iznenada je umro. Zvaničan razlog bio je njego uznapredovali dijabetes, iako je ovo objašnjenje često bilo predmet raznih teorija.

Kremiran je i ubrzo pohranjen u kriptu u blizini Lenjinovog groba u Kremlju.

Ovom činu prisustvovale su i Fjodorova zvanična supruga i Faina zavijena u crni veo od tila.

Za Narodnog heroja SSSR maršal Fjodor Tolbuhin proglašen je posthumno 7. maja 1965. godine. U to vreme, ulica u Beogradu koja je nekada nosila ime Škota Makenzija već je bila preimenovana u ulicu Maršala Tolbuhina. I tako sve do 2016. godine kada je Škot vraćen na Vračar, Rus preseljen na Novi Beograd, a buntovni Makedonac ispraćen iz grada.