Gotovo svi Beograđani (ali i dosta onih koji u ovaj grad svraćaju) znaju za Institut za javno zdravlje Srbije dr Milan Jovanović Batut. Postavlja se pitanje koliko zapravo znamo o njegovim velikim zaslugama i, nadasve, zanimiljivom i ispunjenom životu?

Bio je veliki lekar, pisac, naučnik, predsednik Srpskog lekarskog društva, jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu i  Srpske književne zadruge…

Najveći srpski medicinski prosvetitelj – Dositej Obradović srpske medicine – doktor Milan Jovanović Batut.

Per tuberculosis ad astra (od tuberkuloze do zvezda)

Milan Jovanović Batut rođen je 1847. godine u Sremskoj Mitrovici. Neobičan nadimak nasledio je od oca Koste Jovanovića Batuta, cenjenog šabačkog trgovca.

Medicinski fakultet, koji je upisao u Beču u jednom trenutku morao da prekine zbog besparice. Ipak, uz mnogo muke i zalaganja uspeo je da ga završi 1878.godine. Međutim, zbog prevelikih napora i učenja, ponovo mu se javila tuberkoloza, koju je u mladosti već bio preležao. Kako bi pokušao da se oporavi i zaleči bolest, doktor Batut odlazi u Opatiju. Kad je stigao, niko nije hteo da mu izda sobu jer je Jovanović toliko loše izgledao da su se svi plašili da ne umre u njihovoj kući. Samo jedan pekar koji je bio iz Beograda usudio se da ga "primi na stan". Nekoliko meseci provedenih na zdravom morskom vazduhu učinili su da se Batut oporavi.

Zdrav čovek ide napred 

Nakon oporavka u Opatiji, dr Milan Jovanović Batut odlazi u Sombor gde započinje lekarsku karijeru. Godine 1879., po pozivu seli se u Cetinje. Tu osniva savremenu zdravstvenu službu i reorganizuje rad bolnice Danilo Prvi. Pored toga, radi i na poziciji načelnika saniteta Crne Gore. Dobar glas se daleko čuje, pa je tako i dr Vladan Đorđević čuo za uspešnog lekara sa Cetinja i zainteresovao se za njega. Mladi Batut postaje stipendista srpske vlade koja ga šalje na trogodišnje usavršavanje u Minhenu, Berlinu, Parizu i Londonu. Tako je, od 1882. do 1885. godine izučavao higijenu i bakteriologiju i to rame uz rame sa najeminentnijim svetskim stručnjacima kao što su Robert Koh, Luj Paster, Frensis Galton i Maks Jozef fon Petenkofer.

Po završetku stručnog usavršavanja, Batut dobija više nego primamljivu ponudu da stane na rukovodeće mesto na Karlovom univerzitetu u Pragu. Međutim, on, poput svog kolege dr Đorđa Joannovića, odbacuje svetsku naučnu slavu i ugodan život i bira tešku višedecenijsku borbu za osnivanje medicinskog fakulteta u Beogradu.

Foto: "Vreme", 1937. 

Bez velike muke nema velike nauke

Batut je svoju profesorsku karijeru započeo kao predavač sudske medicine i higijene na Beogradskoj Velikoj školi –  nekoj vrsti preteče Beogradskog univerziteta. Godine 1892. postaje rektor ove visokoškolske ustanove, a 1905. u Zakonu o Univerzitetu koji je napisao spominje i medicinski fakultet.

U decembru 1879.godine, u Narodnoj skupštini u Beogradu, prvi put je vođena diskusija o osnivanju medicinskog fakulteta. Ovu temu pokrenuo je Batutov mentor, dr Vladan Đorđević. Istakao je da su zdravstvene prilike u zemlji izuzetno loše. Naime, nisu postojale jasne granice između lekara i medicine i vračeva i nadrilekarstva. Čak je i dr Laza Lazarević ovu temu obradio u svom eseju "Obmanjivanje publike lažnim lekovima". Međutim, tokom rasprava u skupštini, sam dr Vladan Đorđević osporio je sopstveni predlog o osnivanju medicinskog fakulteta.

Tokom 1899.godine, Batut kroz svoje tekstove pruža dokaze o apsolutnoj neophodnosti osnivanja medicinskog fakulteta u Beogradu. Sanitetski kapetan dr Mihajlo Petrović mu se žestoko suprotstavlja. Na scenu stupa dr Vojislav Subotić i u Srpskom lekarskom društvu pokreće se inicijativa za stvaranjem ovih studija.

U maju 1914. godine ministar unutrašnjih poslova Stojan Protić "ceneći veliki naučni, nacionalni i kulturni značaj Medicinskog fakulteta za Kraljevinu Srbiju, na osnovu referata tročlane komisije koju su sačinjavali dr Batut, dr Vojislav Subotić i dr Edvard Mihl" potpisuje odluku o osnivanju medicinskog fakulteta.

Nažalost, realizaciju ove ideje prekidaju ratovi (1912-1918).

Čim se Veliki rat završio, na prvoj sednici Univerzitetskog saveta, koja se održala 28.marta 1919., pročitan je akt u kojem se navodi da naredne godine počinju sa radom Poljoprivredni i Medicinski fakultet. Za ovaj značajan pomak "kriv" je ministar prosvete nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – Ljuba Davidović.

Dr Milan Jovanović Batut izabran je za jednog od članova komisije koja je trebalo da organizuju i pripreme novoformirani fakultet za rad sa studentima.

Ukazom od 9.septembra 1919., na Medicinskom fakultetu za honorarnog profesora za higijenu postavljen je dr Milan Jovanović – Batut, profesor Velike škole u penziji. 

Već 1920. ova visokoškolska ustanova počinje sa radom, a Batut postaje njegov prvi dekan.

Za prodekana izabran je profesor hirurgije dr Vojislav Subotić. Uz ova dva cenjena lekara treća osoba koja je učestvovala u osnivanju medicinskog fakulteta bio je profesor doktor Đorđe Joannović

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije

Književni rad

Dr Milan Jovanović Batut, pored toga što je bio veliki profesor i predavač bio je i najplodonosniji zdravstveni prosvetitelj i pisac.

Prve književne korake ostvario je kao urednik đačkog časopisa "Venac" još dok je bio školarac u Sremskim Karlovcima. Novosadska "Danica" je 1867. objavila njegovu prvu pesmu.Tokom studija napisao je raspravu o Rokitanskom, svom slavnom profesoru patologije u Beču.

Pored brojnih stručnih medicinskih radova napisao je 57 knjiga i brošura i na stotine članaka o zdravlju, koji su bili namenjeni građanima. Proučavao je psihologiju srpskih ljudi i pronikao duboko u dušu našeg naroda. Pisao je narodnim jezikom, kako bi svako mogao da razume napisano i primeni pročitano.

Često je isticao da se knjiga mora dodvoriti narodu i da "koja to ne ume ili neće, slabo će se primiti, ma bila najčistija i najjasnija istina".

Želeo je da srpskom narodu objasni važnost zdravlja, higijene, međuljudskih odnosa… U skladu sa tim njegovi članci bili su prosvetiteljskog tipa: "Muž i žena", "Pouka o čuvanju zdravlja", "Trudna žena", "Porodilja", "Jektika" (tuberkuloza) i na stotine drugih.

Prikupljao je i obrađivao srpske narodne medicinske termine što se smatra za njegovo životno delo.

Batut je govorio nekoliko stranih jezika ali je nemački imao primat kao jezik na kojem je pisao svoja stručna dela ali i sa kojeg je prevodio.

Zanimljivo je da je doktor Jovanović bio i član Književno-umetničkog odbora Narodnog pozorišta. Pored toga, jedan je od osnivača Srpske književne zadruge i jedan od najstarijih i najuglednijih saradnika lista "Politika".

Foto: "Pravda", 1937. 

Razvoj epidemiologije u Srbiji

Dr Milan Jovanović Batut bio je na čelu komisije za epidemiologiju Ministarstva zdravlja.  Oni su pratili i vršili nadzor nad higijenskim prilikama i proučavali nastanak, razvoj i kretanje zaraznih bolesti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Do 1979. godine, ova komisija prerasla je i razvila se u Zavod za zaštitu zdravlja Srbije dr Milan Jovanović Batut. Danas je to Institut za javno zdravlje Srbije dr Milan Jovanović Batut, koji ponosno stoji u ulici Batutovog prijatelja i kolege osnivača doktora Subotića, a nekoliko metara od instituta za patologiju, njihovog trećeg prijatelja – profesora doktora Đorđa Joannovića.

Deca su ukras sveta

Doktor Batut imao je veliku ljubav – Barbaru Betu Jaisl kojom se oženio još dok je bio student. Nažalost, sudbina je htela da se gospodin i gospođa Jovanović ne ostvare kao roditelji. Čuveni doktor je zbog toga patio do kraja života. Neizmerno je voleo decu i onu iz familije je voleo i gledao kao svoju. Barbarina bratanica je do svoje udaje živela sa njima. Takođe, unuk Batutove sestre, čuveni neurolog doktor Ljubomir Nedeljković, bio mu je kao najrođeniji.

Postoji i anegdota koja kaže da je unuk, dr Ljubomir, čestitajući osamdeseti rođendan Batutu, dedu blago povukao za bradu i poželeo mu da doživi devedesetu. Na to mu je čuveni doktor odgovorio: "Gle ti njega, samo devedeset. Bog je milostiviji, dace on i više."

Verovao je da je porodica najznačajnija za opstanak svakog pojedinca ali i naroda.

Veseli plamičak

Dr Milan Jovanović Batut bio je uspešan na svim poljima i voleo je da uvodi novine, pa je tako bio i jedan od osnivača kremiranja –  Društva za palmiranje Oganj. Na ovaj način, u Beogradu je započeta nova praksa sahranjivanja pokojnika.

A od sveta – diplome i priznanja

Doktor Milan Jovanović Batut u svom životu stekao je brojne diplome od kojih su čak četiri počasna doktorata medicine i to sa beogradskog (1926.), bečkog (1927.), zagrebačkog (1931.) i praškog (1938.) univerziteta.

Česi su mu pričinili naročitu čast i poštovanje. Naime, 17.juna 1938. dodelili su mu počasni doktorat, ali ne u Pragu već su došli čak u Beograd. Specijalno zbog njega, na svečanost u beogradskom univerzitetu, Česi su doneli insignije (rektorska znamenja).

Veliki put, kako bi našem Batutu odali ogromnu čast, prevalili su rektor, dekan Medicinskog fakulteta u Pragu, šef rektorske kancelarije i promotor.

 Za preko 600 godina postojanja praškog univerziteta, ovo je jedina prilika da su njegovi eminentni članovi napustili Češku i otišli u drugi, ne samo grad, već i državu, kako bi nekome uručili počasni doktorat.

Francuzi su ga odlikovali oficirskim krstom Legije časti, a česi ordenom Belog lava.

Poslednji intervju

Do samog kraja života, profesor Batut bio je veoma britkog i bistrog uma. Nakon što je nadživeo svoju voljenu Barbaru, poslednje tri godine života proveo je u osami, u prizemlju kuće u Gospodar Jovanovoj 49. Gotovo do samog kraja, mogao se videti kako vredno piše na terasi u dvorištu. U januaru 1940. Batut je već bio teško bolestan. Međutim, to mu nije smetalo da primi jednog novinara i da kratak intervju. Odgovorio je na sva pitanja iz poštovanja prema narodu koji može poslednji put da posavetuje.

Veliki profesor i epidemiolog, dr Milan Jovanović Batut, preminuo je 11. septembra 1940. godine, u 93. godini života.