Šta se desi kada jedna žena, četrdesetih godina dvadesetog veka, u patrijarhalnoj Jugoslaviji odluči da stane ruku pod ruku sa velikim imenima srpske hirurgije? Desi se to da hrabra Ružica Cucin postane prva žena hirurg u Srbiji i veliko ime profesije koja je, do tada, bila rezervisana samo za muškarce.

Kada nezamislivo postane stvarnost

Nekada je bilo nezamislivo da žena postane lekar, a tek da specijalizira hrurgiju – to je bila potpuna naučna fantastika. Međutim, za neke žene ne postoji prepreka. Kada srce nešto želi onda to mora i da se ostvari.

Biti hirurg izrazito je teško. Ovaj posao zahteva fizičku i mentalnu snagu. Operacije mogu trajati i po 12 sati, a za to vreme hirurg mora ostati skoncentrisa na svaki potez. Jer jedna greška može dovesti u pitanje život pacijenta.

Ružica Cucin znala je koliko je posao hirurga zahtevan i koliku žrtvu i odricanje traži. Znala je i da ženska ruka u Srbiji do tada nikada nije operisala pacijenta i baš zbog toga nije želela da odustane. Ništa nije moglo da je pokoleba u nameri da postane prva žena hirurg u Jugoslaviji.

Kada žena ženi ne veruje 

Ipak, da bi se dokazala doktorka Ružica morala je da provede pet godina kao volonter u Opštoj državnoj bolnici. Pacijenti su je često gledali sa nepoverenjem. Ono što je tužno jeste da su žene, više nego muškarci, iskazale nepoverenje u doktorkino znanje i umeće.

Tokom svog volonterskog rada hrabra doktorka Cucin radila je mnogo više nego kolege hirurzi. Dolazila je prva i odlazila poslednja. Operacije nikada nije odbijala. U salu je ulazila spremna kad god je to bilo neophodno. Ma koliko umorna ili iscrpljena bila uvek je imala snage za još jedan zahvat.

Prva operacija zaborava nema

Iako je kao veoma mlada obavila veliki broj operacija, doktorka Cucin uvek se sećala svoje prve hirurške intervencije.

“Prilikom prve operacije slepog creva uopšte nisam imala osećaj da operišem. Nisam imala nimalo treme jer sam više puta pre toga asistirala na operacijama. Čini mi se da je ta prva operacija bila vrlo kratka. Moj prvi bolesnik na operacionom stolu bio je jedan stariji ratnik, seljak, iz srca Šumadije. Sećam se da je bio veliki junak. Kad smo hteli da mu damo lokalnu anesteziju odmahnuo  je rukom i rekao mi: ‘Slobodno secite i bez opijanja’. I ja sam sekla, stavila kopče i sve je bilo dobro.”

Zahvaljujući svojoj predanosti doktorka Cucin je, sa samo 28 godina, kao prva žena hirurg u Srbiji već prošla operacione sale skoro svih ozbiljnih klinika.

U to vreme, mnogi su smatrali da je usedelica i ”da je bolje da se udala nego što je učila škole”.

Međutim, mlada Ružica krčila je put drugim ženama koje su, povučene njenim primerom, dokazale da škola, nauka i porodica mogu da idu zajedno, da izbor nije ili – ili i da se, upornim radom i trudom sve može postići. 

Foto: Digitalna Narodna bilbioteka Srbije / "Pravda", 1939.

Londonski đak 

Doktorka Ružica Cucin, započela je svoju hiruršku karijeru na Hirurškoj klinici u Beogradu. Nakon dve godine vrednog rada dobija stipendiju i odlazi u London gde počinje da uči kod čuvenog doktora Greja Tarnera. Ovaj hirurg bio je veoma uspešan i poznat po hirurškom lečenju raka jednjaka.

Doktorka Cucin je imala priliku da se upozna i oproba u mnogim poljima hirurgije, pa je tako ušla u polje grudne hirurgije. Obavljala je operacije na plućima, uklanjenje plućnog krila, ali se bavila i plastičnom hirurgijom.

Nakon ove dve godine koje je provela stičući dragoceno iskustvo i znanje od renomiranog stručnjaka, vratila se u Hiruršku kliniku.

Posle nekog vremena, prebacuje se na prvo hirurško odeljenje kod doktora Bodana Kosanovića, velikog torakalnog hirurga.

Doktorka Cucin je, pod punim poverenjem svog mentora dr Radivoja Spiridonovića dobila da operiše i poneki teži slučaj. Malo po malo, sa iskustvom stekla je i poštovanje kolega hirurga. Zajedno sa šefom odeljenja, doktorom Bogdanom Kosanovićem, počela je da operiše i najteže pacijente. Tako se ubrzo upustila u resekcije želuca, hiruršku intervenciju koju je malo ko znao da izvede u to vreme. Međutim, hirurg Ružica Cucin obavljala ih je veoma uspešno.

Muški pacijenti puni poverenja

Doktorka Cucin jednom prilikom, kada je već postala poznato ime, na pitanje koje operacije voli da radi, odgovorila da ne postoji operacija koju ne voli: “Mada, nekako najviše elana imam za plastičnu hirurgiju”.

Valja imati na umu da, operacije koje danas većinom podrazumeva pojam plastična hirurgija, doktorka Cucin obavljala je isključivo u naučne svrhe, ne radi profita.

Inače, radije je operisala muškarce, jer, kako je govorila, na njih može i da povisi ton, da im podvikne, što je u nekim slučajevima bilo neophodno.

Ono što joj je bilo važnije od svega – muški pacijenti u nju su imali puno poverenje.

Smatrala je da žene neće ništa da trpe i da, ako ih nešto malo zaboli, i “ko bi se od njih posle mogao odbraniti”.

Foto: Digitalna Narodna bilbioteka Srbije / "Pravda", 1938.

Specijalistički ispit – kruna upornosti, rada, učenja i požrtvovanosti

Specijalizacija hirurgije u ono vreme trajala je četiri godine. Za to vreme Ružica Cucin pekla je svoj zanat na različitim klinikama u Beogradu i u Londonu. Kada je ovom obaveznom periodu usavršavanja došao kraj, Ružica je odlučila da prijavi specijalistički ispit.

Sad je trebalo svoj praksi koju je stekla dodati i teorijsko znanje. Mlada doktorka bila je spremna na vrlo težak rad i pripremu ispita. Znala je da je to jedino što je deli od toga da postane prva žena hirurg u Srbiji.

U bolnici je provodila po 18 sati, operišući i spremajući težak ispit. A onda je došao i taj dan. Na Drugom hirurškom odeljenju održan je specijalistički ispit. Sa jedne strane stola bila je komisija koju su činili najeminentniji beogradski hirurzi tog vremena: predsednik komisije dr Jovan Klisić, sekretar dr Dumić, dr Novaković – šef Drugog hirurškog odeljenja i dr Simović – šef odeljenja za torakalnu hirurgiju.

Bilo je poznato da je dr Klisić veoma zahtevan kada je u pitanju bilo polaganje spcijalističkog ispita, naročito iz hirurgije. A sada je pred njime sedela i prva žena koja ga je polagala.

Odmah je rekao: “Današnji ispit biće veoma ozbiljan, a ispitivanje najdetaljnije. Materija je opsežna.”

I nije se šalio. Propitivao ju je preko sat vremena. Ređala su se pitanja iz fiziologije, histologije, interne medicine, ginekologije, hirurgije… Na kraju joj je postavio jedno veoma nezahvalno pitanje. Naime, zatražio je od nje da mu kaže svoje mišljenje o polemici oko pitanja vađenja slepog creva između njega i profesora doktora Milivoja Kostića.

Nakon što je doktor Klisić završio svoje ispitivanje druga dva člana komisije još pola sata postavljala su joj pitanja.

Dok je profesor Novaković kontrolisao njeno znanje, dr Klisić je napravio zlurad komentar. U jednom tenutku rekao joj je: “Koleginice, sprema se novi projekat o polaganju specijalističkog ispita. Predviđeno je polaganje specijalnosti i iz interne medicine i iz hirurgije. Želimo da tako sprečimo stvaranje specijalista šarlatana.”

Srećom, mlada doktorka nije se obazirala na njegove komentare. Imala je samo jedan cilj – da znanjem i hirurškim umećem zasluži svoje mesto u svetu hirurgije.

Na kraju dugotrajnog usmenog ispitivanja, pošto hrabroj specijalizantkinji nisu uspeli da nađu rupu u znanju, prešli su na praktični deo ispita – hirurška sala i operacija.

Pre početka same operacije, predsednik komisije upitao ju je po čijoj metodi će operisati stomačnu kilu.

“Prema metodi dr Klisića, zato što se u bolnici sve više upražnjava”, odgovorila je.

I operacija je počela. Za mladu, ali već vrlo iskusnu doktorku, ovaj deo ispita bio je lagan. Za nepunih dvadeset minuta kila je bila sanirana.

Nakon završene hirurške intervencije, članovi komisije čestitali su doktorki Ružici Cucin na pokazanom zavidnom znanju iz teorije i vešto obavljenom praktičnom delu ispita.

Tako je Ružica Cucin, mlada i hrabra devojka postala prva žena hirurg u Srbiji.