Kada je, 1853. godine u Kruševcu, rođena Evgenija N. Naumović - Kiki, nedugo potom njen otac, Nikola Naumović - Boci, donosi odluku da se ova porodica preseli Beograd, gde je otvorio bakalsku radnju na uglu ulica Gospodar Jevremove i Kralja Petra.

Evgenija je završila pet razreda osnovne škole a potom je, kako su tadašnji običaji nalagali, završila i prestižni "Zavod gospođe Savke za izučavanje ženskog rada". Sama je naučila nemački i francuski jezik.

Evgenija i Nikola Kiki

Udala se za Nikolu D. Kikija 1870. godine. Nikola Kiki je bio cincarskog porekla. Postoje mnoge legende i priče o ovom narodu, ali prema svima, Cincari važe za dobre trgovce i zanatlije. Za Cincare je karakteristično i to da su se brzo i lako asimilovali gde god bi se zatekli. Isticali su se gde god da su živeli: bili su ratnici, heroji, donatori, diplomate i ministri, ali uvek i pre svega trgovci. Cenili su obrazovanje i osnivali škole, a ujedno izdašno dotirali postojeće. Vredno radeći, cenili su svoj trud i zarađeni novac pa su insistirali da u školama rade najbolji učitelji. Takav je bio i Nikola.

Foto: cincari.org - Evgenija i Nikola Kiki su čitavu svoju imovinu zavestali Beogradskoj trgovačkoj omladini 

Porodična kuća u Kralja Petra

Na mestu prve bakalske radnje i kuće njenog oca, Evgenija i Nikola su sazidali novu porodičnu kuću sa bakalnicom i službenim prostorijama u Ulici kralja Petra. U vreme zidanja to je bila moderna, luksuzna, otmena i skupa kuća. Jedna je od retkih koja je u to vreme imala betonsku košuljicu i "pruske" svodove u suterenu. Kuća je imala ukrasnu kapiju sa njihovim imenima i dvorišnu ogradu od kovanog gvožđa. Zgrada je imala dva dela – za porodicu i poslugu. U baštenskom delu dvorišta, takođe ograđenom kovanim gvožđem, bilo je oleandera i raznog drugog cveća. U suterenu su bile kancelarije, bakalska radnja, magacin i sobe za kalfe i šegrte. Preko stepeništa je sa gvozdenih lukova visila ukrasna loza, a u dvorištu su stajale dve smokve. One rađaju i danas i u toj bašti nalazi se popularni istoimeni kafe-restoran "Smokvica".

Stambeni deo bio je opremljen nameštajem iz Beča, a svaku sobu je krasila po jedna kaljeva peć, svaka lepa i svaka različita, bojom usklađena s lusterima i lampama, kao i mebl štofom nameštaja. U ovoj kući živeli su Evgenija i Nikola Kiki. Imali su samo dvoje dece, sina Petra i kćerku Sofiju, koji su vrlo mladi umrli od tuberkuloze.

Kuća je zbog arhitektonskog i istorijskog značaja stavljena pod takozvanu ambijentalnu zaštitu od strane Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Foto: OldBgd / Arhivska fotografija - Na uglu ulica Kralja Petra i Gospodar Jevremove, nalazila se bakalksa radnja oca Evgenije Kiki 

Evgenija preuzima poslove

Pred sam kraj Prvog svetskog rata, Nikola umire. U neizvesnom i nesigurnom posleratnom vremenu, situacija u privredi nije bila baš sjajna. Robe nije bilo, pa je trgovanje bilo veoma komplikovano. Trgovci su se teško snalazili, a mnogi od njih su potpuno osiromašili pokušavajući da opstanu radeći na dotadašnji način. Ipak, Evgenija se jako dobro snašla u novonastaloj situaciji koristeći nasleđe i sposobnost.

Još dok je Nikola bio živ, ona je vodila kompletnu dokumentaciju i bila zadužena za celokupnu prepisku muževljeve kompanije. Takođe je raspolagala sredstvima za ishranu i stanovanje za porodicu, šegrte i kalfe Nikoline kompanije kao i ortačkih radnji. Kada je ostala sama, odlučila se za neuobičajen, ali odličan poslovni potez. Dok je većina trgovaca nastavila delatnost poslujući na isti način, ona je sve poslove povoljno likvidirala i gotovinu uložila u nekretnine koje je pridružila nekretninama nasleđenim od Nikole. Ovakvim postupkom ne samo da je sačuvala imetak nego ga je i uvećala kada su cene nekretnina počele vrtoglavo da rastu. Sem poslovima, naročito posle smrti dece i muža, bavila se dobrotvornim radom, tako da je dobar deo imovine poklonila, a učestvovala je i u različitim dobrotvornim akcijama kao donator.

Zadužbine Beogradu

Evgenija je umrla 1933. godine i svoju imovinu, testamentom u koji je uključila i Nikolin amanet, ostavila porodici i Beogradskoj trgovačkoj omladini. Tako je i ovim poslednjim postupkom ostala dosledna sebi i svom životnom opredeljenju.

Porodičnu kuću u Ulici Kralja Petra ostavila je porodici.  

Plac sa zgradom u Hilandarskoj ulici na uglu sa Cetinjskom, na kom je podignuta "Palata Kiki", posvećena Evgenijinim roditeljima, takođe je deo Evgenijine zaostavštine. Na pročelju zgrade piše "Nikoli i Mariji Naumović zahvalna kćerka Evgenija N. Naumović-Kiki". U zgradi je bila smeštena trgovačka škola. Ovo je bila vrlo cenjena škola jer je davala široko i temeljno obrazovanje, pa su još dugo posle Drugog svetskog rata njeni đaci bili najtraženiji i najcenjeniji stručnjaci u svojoj branši. Sva preostala, pokretna i nepokretna, imovina trebalo je da se proda, a dobijeni novac, uz ostalu postojeću imovinu, nasledila je Beogradska trgovačka omladina uz obavezu da održava dve zadužbine.

Slika: Beogradske opštinske novine - Zgrada Klinike za opekotine, plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju, još jedna je od zadužbina bračnog para Kiki

U današnjoj Zvečanskoj ulici i dalje stoji zgrada sa istom namenom koju je odredio darodavac, Nikola Kiki. Testamentom je Beograđanima ostavio legat iz kojeg je Beogradska trgovačka omladina podigla zadužbinu, Bolnicu Nikole i Evgenije Kiki za siromašne i postradale trgovce. Danas je to Klinika za opekotine, plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. U ulaznoj auli nalaze se njihove biste. Tu su bili i njihovi portreti koje je baš za ovu bolnicu naslikao Uroš Predić ali su oni, po rečima Evgenijine praunuke, "nestali".

Jedina nekretnina koju je Beogradska trgovačka omladina direktno nasledila je zgrada u Knez Mihailovoj ulici br. 50, u kojoj se i danas nalaze restoran "Snežana" i Nemački kulturni centar. Do Drugog svetskog rata je rentirana za izdržavanje bolnice.

Bračni par Kiki ostavio je dubok trag u životu i arhitekturi naše prestonice i zbog njihovog dobročinstva Beograd će im biti večno zahvalan.