Kada je sredinom 2019. godine odjeknula vest da će deo ulice Tadeuša Košćuška poneti ime generala Pjarona de Mondezira, Beograđani su se mahom našli u čudu. Pitali su se ko je čovek neobičnog imena i prezimena, i zašto je će baš parče ulice poljskog revolucionara poneti njegovo ime?

Odgovor na ova pitanja sakriven je u ne tako davnoj prošlosti, u vremenu kada je srpska vojska prolazila Albansku golgotu bez, naizgled, ijednog saveznika. 

Vojnik starog kova

Za razliku od velikog broja vojnika, Žan Frederik Lusijen Pjaron de Mondezir, kako je glasilo njegovo puno ime, nije bio iz vojničke porodice. Život je započeo sredinom decembra 1857. godine daleko od rodne grude, u mestu Gatčini, nadomak Sankt Peterburga. Njegov otac, inženjer mostogradnje, u Rusiji se nalazio zbog izgradnje pruge koja je povezivala Varšavu i nekadašnju rusku prestonicu. 

Početkom školovanja krenuo je očevim stopama, studirajući politehničku akademiju, ali ga kao deventaestogodišnjaka put vodi u francusku vojsku. Studira na artiljerijskoj i inženjerskoj vojnoj školi, koju završava u činu potporučnika. Već 1880. godine u činu poručnika pristupa 1. inžinjerijskom puku. 

Tokom duge, bogate i uspešne karijere službovao je u francuskim prekomorskim kolonijma, gde radi na poslovima izgradnje železnice i utvrđenja. Na samom prelazu vekova, 1901. godine postaje profesor na francuskoj Višoj ratnoj školi, gde drži kurs izgradnje utvrđenja. U činu brigadnog generala boravi na našim prostorima tokom Balkanskih ratova 1912-1913. godine, da bi u sam osvit Velikog rata bio prekomandovan na službu u mornaričkoj bazi u Tulonu. 

Veliki rat i veliki general

Prvi svetski rat ga zatiče na mestu komandanta 30. pešadijske brigade, sa kojom učestvuje u borbama sa Nemcima na fracuskom frontu. Iako u početku uspešan u otporu, zbog taktičke greške koju pravi slušajući savet svojih potčinjenih, maja 1915. godine doživljava žestok poraz. Usledila je momentalna kazna. Mondezir je smenjen sa mesta komandanta brigade, i upućen u Rems. 

Ipak, njegova kazna nije dugo trajala. Na dalekom Balkanu, Kolubarskom bitkom ovenčana srpska vojska našla se pod žestokim združenim udarima Centralnih sila. Mondezir dobija zadatak da hitno otputuje u pomoć srpskoj vojsci i pomogne u reorganizaciji rastrojenih jedinica koje su krenuli na povlačenje preko albanskih vrleti.

Susret sa bolesnim kraljem

Kada je 24. novembra 1915. godine Vrhovna komanda naredila povlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije prema Jadranskom moru, bilo je izvesno da je ovo mučan i težak poduhvat. Negostoljubiva Albanija i strašne vremenske prilike skoro su do kraja iscrple desetine hiljada srpskih vojnika i civila koji su bežali pred austrugarskim i bugarskim osvajačima. Posle više od mesec dana teških marševa, ostaci vojske dospeli su krajem decembra do luka Drač, Valona i Skadar. Prema podacima Vrhovne komande, od 140.000 vojnika i oficira do obale je došlo samo oko 110.000. 

Tamo ih je umesto spasa dočekala još veća beda, glad i zima, dodatno pogoršana neprijateljskim stavom Italije koja je u ovom potezu srpske vojske videla akt kojim su ugroženi njen interesi. U ovakvoj situaciji ih zatiče i Mondezir, koji 22. decembra pristiže u Valonu. Principijalan, bogatog vojnog iskustva, Mondezir je smatrao da su saveznici dužni da pomognu srpskoj vojsci u oporavku, posebno što im nisu pružili gotovo nikakvu pomoć prilikom austrougarsko-bugarskog napada. 

U sobičku neuglednog hotela zatiče kralja Petra I, slomljenog brigom, porazom i bolešću. Mondezir u svojim memoarima "Albanska golgota" beleži taj susret opisujući kralja u suzama pri pogledu na pismo i Ratni krst koji mu je poslao francuski predsednik vlade Poenkarea. Videvši da je, kao i vojska, i kralj u potpunom fizičkom i duševnom rasulu, Mondezir se okreće regentu Aleksandru. 

Albanska golgota se nastavlja

Regenta zatiče u Lješu, u pojednako jadnim uslovima kao starog kralja. Uviđa da Aleksandar ipak nije klonuo duhom, mada mu je telo bilo gotovo uništeno teškom operacijom kojoj je bio podvrgnut po dolasku u Albaniju. Počinje mukotrpno ubeđivanje da se iscrpljena srpska vojska iz Medove prebaci za Drač, gde su postojali povoljniji uslovi za brzo i jednostavno prebacivanje u Grčku. Posle žučnog ubeđivanja, koje je prema svedočenju srpskih oficira ostavilo Francuza u jarosnom stanju, Aleksandar ipak pristaje na ovaj teški potez. Iscrpljena, gladna i bolesna vojska uputila se na naporni marš dug 240 kilometara. 

Na Mondezira je poseban utisak ostavila odluka Aleksandra da, iako u teškom stanju, među poslednjima napusti Albaniju. Na generalov predlog da po njega u Lješ dođe posebna lađa koja će ga odvesti na sigurno tlo, regent je odgovorio: "Ne. Ja neću napustiti moje vojnike. Ja ću sa njima ići suvim, iako sam bolestan, pa ma šta me stalo."

Duboko ganut ovim regentovim potezom, Mondezir je napustio Lješ i uputio se ka Draču, organizujući srpsku vojsku za prelazak na Krf. 

Nastavak: