Za pomalo buntovnog pisara i berberina Nićifora Ninkovića, život u Konaku kneza Miloša pokazao se kao jedan od najtežih službenih poduhvata. Već od prvog dana, došavši u svojstvu Miloševog berberina i lekara, moglo se naslutiti da ova „saradnja“ neće teći nimalo glatko.

I sam knez Obrenović, čiji nezgodan karakter njegovoj okolini nije bio stran, svesrdno je istrajavao u „bockanju“ svog podređenog. Rado je to činio i pred „svedocima“, koristeći svaku priliku da svog berberina izvrgne ruglu. Koliko god mu je i ovaj umeo uzvratiti, Nićifor je bio svestan da svojim prkosom neće pokolebati prvog čoveka Kneževine. Ipak, više od svega ga je pogađalo to što njega, učenog mladića i lekara koji je pritom govorio nekoliko jezika, otvoreno nipodaštava nepismeni knez.

Koliko košta vladaru uzvratiti istom merom?

Dok je Miloš Obrenović u svojoj nabusitosti vremenom bivao sve istrajniji, tako je i Nićifor počeo da strahuje i za svoj i za život svoje porodice. Njegov Gospodar se mogao razbesneti i zbog najbezazlenije tričarije, te je Ninkoviću prigovorio i na tome što mu supruga ne ide u crkvu. Naposletku već prilično uzrujan takvim ophođenjem – a pritom zamerajući Milošu i to što je istim manirima pribegavao u svojoj vladavini – berberin se jednom prilikom osmelio da bez imalo uvijanja odbrusi knezu:

„Ostavite se toga vašeg nasilja. Ostavite se tako preka suda. Bog i duša, neće dobro za vas biti. Ta što god narod ne miluje, ni bog ne miluje. Ja ne znam dokle će trajati tako vaše silno sudstvo. Bog vam je neku silu dao, a sam vam đavo oduzeti ne može... Ali ako tako, kao što sada radiš, dugo vreme ustraje, to će se dignuti kuka i motika na tebe, pa će biti gorša poslednjaja pervih... Čoveče, kud si se ti deo? Dođi k sebe i umekšaj sudstvo, s božje te strane molim“.

Najzad se i Nićiforovo službovanje pod Gospodarevim krovom pretvorilo u neprestane molbe da ga ovaj razreši dužnosti. Četiri godine kasnije i već potpuno dotučen, ojađeni berberin napokon dobija premeštaj.

Ako se i nadao da će to biti kraj njegovim mukama – ipak se prevario. Godine 1828., Miloš ga šalje u Brusnicu kraj Gornjeg Milanovca. Ovde je Nićifor kratko boravio kao pisar kneževog brata Jovana, a kada je ponovo došao u Beograd, sa sobom je poneo i etiketu čoveka koga je sam knez otpustio iz službe.

Muke po činovniku upitne reputacije

Kao osvedočeni poliglota, Nićifor Ninković je za sobom imao i činovnički i zanatski staž. Ipak, uskoro se uverio da će mu diskutabilna „etiketa“, nasuprot znanju i preduzetnosti, ipak zagorčti život. Prešavši u Smederevo, kanio je da prehrani porodicu otvorivši berbersku radnju i kafanu.

Međutim, umesto uspeha ga je dočekao poslovni krah. Osetila je to ovoga puta cela Ninkovićeva porodica, jer je uz siromaštvo na njena vrata zakucala i bolest.

Ne dižući ruke ni od posla ni od putešestvija, Nićifor se snašao tako što je ponovo otišao iz Srbije. Radio je sve što je umeo: najpre je bio tumač u službi jednog osmanskog paše, a zatim polazi put Turske gde se, uz berberski zanat, povremeno bavi i lečenjem.

Uto mu je bolest već odnela suprugu i jednu od kćeri. Preostale dve je izgubio kada su date na usvanjanje, a Ninković, našavši se u međuvremenu u Smirni (danađnji Izmir), prvi put počinje da beleži i svoje memoare.

Kraj u sledećem nastavku...