Pitanje je kako bi izgledala savremena srpska država da nije bilo prkosnih Valjevaca iz porodice Nenadović. I dok je tragična smrt starijeg brate Alekse bila povod za pokretanje Prvog srpskog ustanka, mlađi brat Jakov bio je u ovim burnim godinama rađanja srpske država jedan od najuglednijih narodnih vođa, čija se moć merila samo sa Karađorđevom. 

Tokom Prvog srpskog ustanka, Jakov Nenadović bio je ustanički vojvoda, narodni tribun, diplomatski predstavnik, komandant artiljerije, ali i prvi policijski upravnik Beograda i prvi srpski ministar policije. 

Nepotkupljivi vojvoda 

U memoarima prote Matije Nenadovića, navodi se da je prodica Nanadović poreklom iz Hercegovine. Posle Velike seobe Srba krajem 17. veka, preko Bosne i Osečine dolaze u plodnu Brankovinu, gde pronalaze novi dom. Tu je u porodici Stefana Nenadovića, uglednog domaćina, oko 1765. godine rođen Jakov Nenadović. Još kao dečarac, a po želji dvadeset godina starijeg brata Alekse, prelazi u Srbiju i Srem i stiče osnovno obrazovanje. Uslediće povratak u Brankovinu, gde se za razliku od buntovnog starijeg brata, odlučuje za trgovinu svinjama. 

Tragična smrt Alekse u Seči knezova, promeniće tok života tada već uglednog i bogatog trgovca. Kao nova glava porodice Nenadović i knez valjevske nahije, a uz podršku sinovca Matije Nenadovića, kreće u borbu protiv Turaka. Ispostaviće se da je ovaj "trgovac svinjama" u sebi krio izvanredno sposobnog vojskovođu. Oslobađa Šabac i Valjevo koji su se nalazi pod okupacijom janičara, sklapa primirje sa bosanskim begovima, bori se protiv zuluma hajduka koji su pokušali da iskoriste ustanak u svoju korist. 

Ubrzo uspostavlja vlast u čitavoj Zapadnoj Srbiji i tokom dve godine uspešno se suprostavlja napadima turske vojske iz Bosne. Tek posle proboja fronta 1806. godine, traži Karađorđevu pomoć. Uslediće odlučujuća pobeda u Boju na Mišaru, koja će Karađorđu omogućiti da Nenadovićeve nahije stavi pod svoju vlast. Naime, u Šabačkoj i Sokoskoj nahiji postavlja novu vlast, a Jakovu ostavlja na upravljanje samo Valjevsku nahiju. 

Grafika: Wikipedia / WikiNameBaks - Grb Jakova Nenadovića

Prvi srpski ministar policije 

Za ovaj potez imao je dobar razlog. U to vreme, Jakov Nenadović, važio je za jednog od najznačajnijih ustaničkih vođa, a njegov uticaj se merio samo sa Karađorđem i Jankom Katićem. Istovremeno, Jakov je bio i veliki protivnik samovolje i Karađorđevog centralizma. Čak postoje i zapisi u kojima je otvoreno poručivao voždu da "ne prelazi Kolubaru".

Smatrao je da vlast u novoj državi mora da bude podeljena i pod stalnom kontrolom, te se već 1805. godine zalaže za uspostavljanje Praviteljstvujuščeg sovjeta, svojevrsne vlade ustaničke Srbije. Po odluci Sovjeta postavljen je na mesto prvog upravnika srpskih policijskih snaga u Beogradu posle njegovog oslobođenja, 1806. godine. Ova uloga mu je sasvim odgovarala. Iako je bio neospornih poslovnih i vojničkih kvaliteta, slovio je za prekog i strogog čoveka, koji nije prezao od toga da u korenu saseče svaki zulum i bezvlašće. Ipak, žestoka borba protiv Turaka ubrzo ga odvodi dalje, ali političko natezanje između Karađorđa i Nenadovića ne prestaje. 

Do kulminacije sukoba dolazi 1810. godine, kada je Nenadović postavljen za predsednika Praviteljstvujušćeg sovjeta, zamenivši na tom mestu Karađorđevog čoveka od poverenja Mladena Milovanovića. 

Izlaz iz zategnute političke situacije nalazi kroz politički ugovoreni brak - svog sina Jevrema ženi ćerkom Mladena Milovanovića.Doskorašnji ljuti neprijatelji pod parolom "za dobro Srbije", stavljaju nesuglasice po strani. Posle donošenja Ustava 1811. godine, kojim je donekle utvrđena unutrašnja organizacija Srbije, Jakov je imenovan za jednog od popečitelja. Pripada mu policijski resor, čime postaje prvi ministar unutrašnjih dela u Srbiji ili Popečititelj vnutrenih dela. 

Tokom svog dvogodišnjeg ministrovanja,trudio se da u haotičnoj državi uspostavi red i mir, stvori osnove za razvoj pravičnih policijskih snaga i da građanima pruži osećaj sigurnosti, kako lične, tako i imovinske. Bio je i jedan od prvih srpskih diplomata kome su poverene izuzetno važne diplomatske misije u Rusiji i Vlaškoj. Njegov napor biće prekinut oktobra 1813. godine, kada Osmanlije ponovo zauzimaju Beograd i Srbiju, a on napušta zemlju. 

Život van domovine

I dok su drugi ustanici bežali iz Srbije misleći samo kako da sačuvaju živu glavu, Jakov je ostao veran državi. Prikupio je i poneo u rasejanje sa sobom brojna i značajna državna akta. Sa sobom je poveo i suprugu Nerandžu, te decu Jevrema, Panteliju, Julku i Aleksandra sa porodicama. 

Naredne dve decenije, porodica Nenadović dom daleko od doma zasnovaće u Besarabiji, na obali Dnjestra. Tu će se maja 1830. godine venčati Persida, Jakovljeva unuka i Jevremova ćerka, i Aleksandar, mlađi Karađorđev sin. Zahvaljujući ovom braku, Nenadovići će se posle progonstva kneza Miloša još jednom uzdići među srpsku vladarsku elitu. 

Vojvoda Jakov Nenadović vratiće se iste godine u Srbiju posle skoro dve decenije izgnanstva. Pozne godine provešće u valjevskoj nahiji. Od države i kneza Miloša dobija simboličnu penziju od 60 talira, uz opasku da je "već primio na ime mirovine kapital, od koga on i familija njegova uživaju". Ne treba posebno spominjati da je zbog Miloševe samovolje vladala velika netrpeljivost između Nenadovića i kneza. 

Upravo će ovaj sukob biti i povod za priču da je za Nenadovićevu smrt odgovoran sam knez Miloš. Naime, pričalo se da je, kada se pred kraj života Jakov ozbiljno razboleo, pomoć potražio u Beogradu. Tu mu je, navodno, knežev lekar Kunibert prepisao neki lek koji je Jakov popio i nedugo potom preminuo. Ovo je bio povod da se naglaba o tome kako je knez naredio smaknuće moćnog političkog protivnika.

Bilo kako bilo, kao zvanična godina smrti navodi se 1836. godine, a kao mesto Brankovina. 

Danas jedna od ulica u beogradskom naselju Borča Greda nosi ime po vojvodi i prvom beogradskom policajcu.