Jeste li čuli za Mihaila Katanića? Čoveka čiji je odlazak na večni počinak Nušić opevao, a o njemu pisao Stevan Sremac. Zašto je bio tema naših pisaca i hroničara svog vremena?

A ko je bio major Mihailo Katanić

U Rudničkom okrugu 8. aprila 1840. godine u selu Bečnju, rodio se Mihailo od oca Joce i majke Obrenije. Školuje se u Bresnici i Beogradu, a u vojsku stupa kao dobrovoljac 1958. godine. Godinu dana kasnije dobija čin kaplara, dve godine kasnije čin kaplara. Napredovanje u vojsci nastavlja se iz godinu u godinu da bi do čina kapetana stigao 1876. godine. Učestvuje u ratovima za oslobođenje i nezavisnost, a izuzetnu hrabrost pokazuje u mnogobrojnim bitkama. Za iskazano junaštvo nagrađen je Takovskim krstom, Zlatnom kolajnom za hrabrost i Krtstom svetog Stanislava.

Srbija 1885. godine, zbog kršenja odluka Berlinskog kongresa, Srbija objavljuje rat Bugarskoj. Bolje naoružana bugarska vojska potiskuje srpsku sve do Niša. U sukob se kao mirotvorci uključuje Austrougarska, pa se 1886. godine u Bukuruštu zaključuje mir. Rat je odneo 60.000 poginulih vojnika, velika razaranja, a nije doneo ništa novoga ni jednoj strani.

U grotlu rata

U Srpsko-bugarskom ratu, Katanić je, kao komandant bataljona vojevao u borbama na selu Vrapcu, na Slivnici i na Neškovom visu, gde je srpska vojska pokazala izuzetno junaštvo, požrtvovanje i hrabrost.

Na ovom bojištu Srbi su imali jedan puk, nasuprot kojih su 4 dobro naoružane bugarske divizije. Srbi nisu imali ni topove, Neškov vis je pao, a njegova odbrana je ušla u legendu, i na srpskoj i bugarskoj strani. Kapetan Katanić sa svojim bataljonom ostaje i dalje da se bori. Daleko brojniji neprijatelj zapretio je zarobljavanjem srpske zastave, a Katanić je lično brani. Tom prilikom je ranjen ali uspeva da zastavu preda podoficiru koji bajrak spašava. Braneći zastavu Katanić je ubio nekoliko Bugara. Prilikom zarobljvanja zadobio je pet rana.

Spiridon Gopčević, srpski istoričar i ratni izveštač, piše da po zarobljavanju ranjenog kapetana kreće bugarsko mrcvarenje i mučenje Katanića, koji zadobija još pet rana od metka i bajoneta. Kako je preneo list Nova ustavnost, borbu Katanića gledao je bugarski knez Batenberg, koji ga spašava, prebacuje u Sofiju i određuje posebnog lekara da ga leči, sa rečima: “Gledajte da spasete život ovom hrabrom oficiru, jer to je redak junak”.

Glas o hrabrosti srpskog kapeta proširila se bugarskom prestonicom, pa su mnogi dolazili da ga posete, od običnih građana do viđenijih porodica. Dok je ležao u bolničkoj postelji u zarobljeništvu,  za pokazanu hrabrost 6. decembra 1885. godine proizveden je u čin pešadijskog majora. Po povratku iz zarobljeništva, Katanić je postavljen za komandanta okružne valjevske vojske.

Međutim, rane i uboji uzimaju danak, pa odlazi u Beograd na lečenje. Međutim, posledice zadobijenih rana i uboji uzimaju danak i kapetan umire 28. aprila 1887. godine u kući strica, generala Marka Katanića. Sahranjen je na Novom groblju.

Njegova sahrana zamalo bi prošla nezapaženo, da nije bilo velikog Nušića koji ga je opevao u jednoj pesmi: