Nadjačan Vukovim pristalicama, Jovan Hadžić je iz ovog sukoba izašao potpuno poražen. Pretrpeo je udarac i kao učenjak od autoriteta, budući da je bučna jezička rasprava zasenila i njegov pravni i književni opus.

Štaviše, i tada se o Hadžiću svedočilo da je, iako među najškolovanijim figurama u ovdašnjem javnom životu, bio veoma česta meta napada i omalovažavanja. Ipak, smatralo se da je i sam umeo da dolije ulje na vatru. Ambiciozan i ponositog karaktera, po pravilu je svojim oponentima uzvraćao istom merom.

Izvan Srbije – tačnije, u ondašnjoj Austrougarskoj – pripala su mu zaduženja dostojna jednog od najobrazovanijih ljudi tog vremena. Hadžić se 1848. godine našao među poslanicima Majske skupštine u Sremskim Karlovcima, ali je kasnije odbio dužnost gradonačelnika Novog Sada. Predsedavao novosadskim sudom i pritom ostao dosledan idejama kojima se prikolnio još od studentskih dana.

U svom zalaganju za ravnopravnost srpskog naroda u Vojvodini, Jovan Hadžić je podržavao i mlađe naraštaje. Imali su, osim moralne, i njegovu materijalnu i finansijsku pomoć. Uprkos ranijim kritikama koje su ga diskreditovale kao stručnjaka, Hadžić se zadržao i u akademskim krugovima. Postao je dopisni član Srpskog učenog društva u Beogradu, a zatim i dopisni član Austrijskog muzeja. Do 1864. godine se i Matica srpska iz Pešte preselila u Novi Sad, a Hadžić se, kao njen osnivač, našao na mestu predsednika i potpredsednika.

Kada utihnu nekadašnji suparnici

Do kraja Hadžićevog života, stišalo se donekle i njegovo rivalstvo sa srpskim intelektualcima. Prilike u kojima je pokušao da se izbori za svoja uverenja – ne samo po pitanju srpskih zakona, već i reforme jezika – ipak mu u to vreme nisu išle na ruku.

Otuda je i njegov uspeh ostao nedovoljno prepoznat i skrajnut. Ipak, čak i kao osvedočeni protivnik Karadžićeve reforme dopustio je ’60-tih godina 19. veka, u vreme upravljanja Srpskom gimnazijom u Novom Sadu, da se u njoj predaje po Vukovom i Daničićevom pravopisu. A dok su mu se srpski intelektualci po raznim pitanjima zamerali, Hadžić je zavredeo i odlikovanje carskim ruskim ordenom reda Svetog Vladimira.

Naposletku, strasti su stišali i neki od onih koji su pre toga stali na stranu Vuka Karadžića. Svečanim otkrivanjem Hadžićevog portreta u Matici srpskoj, o njegovim zalaganjima je tada progovorio Jovan Subotić. Ipak, najučenijem srpskom pravniku to već nije mnogo značilo. Preminuo je mesec dana ranije, 22. aprila 1869. godine u Novom Sadu, ne dočekavši da čuje priznanje za svoje zasluge.