Istorija Beograda beleži različite neobične stvari za koje je teško poverovati da su se zaista dogodile. Među ovim „biserima“ nalazi se i „mali-majušni“ propust koji je učinio da jedan špijun postane žrtva „krađe identiteta“.

U centru ove priče nalazi se Ulica Ivana Jugovića koja je jednim propustom prekrštena u Ulicu braće Jugovića najverovatnije zato što je neznani „kum“ verovao kako je „sve to isto“ iako Jugović i Jugovići ne samo da nisu u srodstvu, već ih deli i par stotina godina.

A ko je zapravo bio Ivan Jugović?

Poput epskih junaka braće Jugović i njihov prezimenjak se borio za oslobođenje Srbije od Turske vlasti, a pored toga osnovao je i preteču Beogradskog univerziteta. Naravno tu se ne završava priča o Ivanu Jugoviću koga bi mnogi nazvali „čudnom sortom“. O njemu čak i danas po Beogradu kolaju različite priče, a poznavaoci istorije trude se prepiru da li je bio bečki špijun ili neshvaćeni veliki intelektualac.

Kontroverzni učenjak

Ivan Jugović rođen je u Somboru 1772. godine u uglednoj svešteničkoj porodici, a po rođenu ime mu je bilo Jovan Savić. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju u Segedinu. Neki izvori kažu da je pokušao da se zamonaši u jednom fruškogorskom manastiru, ali nije uspeo najverovatnije zato što su ga u manastiru savetovali da nastavi obrazovanje budući da mu je škola išla od ruke.

Jugović potom odlazi na studije prava na čuvenoj Kraljevskoj akademiji u Pešti. U jednom pismu koje je uputio mitropolitu Stratimiroviću piše kako je od najranije mladosti imao „plameno oduševljenje prema naukama i želju za prosvećivanjem“. Bio je veoma obrazovan, pismen i govorio je šest stranih jezika (latinski, nemački, francuski, italijanski, ruski i mađarski).

Vuk Karadžić o Ivanu Jugoviću pisao je da je u struku visok, a niti je bio vrlo tanak ni debeo, masti je bio smeđe, imao je povelike lijepe brkove, i u obrazu bio je mnogo nalik na lik kralja Stefana Uroša I… 

Po svršetku škole dobio je nameštenje kao profesor u Karlovačkoj gimnaziji gde je godine podučavao đake. Dugo se šuškalo da je profesorsko mesto morao da, posle četiri godine, napusti zbog ljubomore koju je prema njemu osećao mitropolit Stratimirović. Naime, žene su se mnogo zagledavale u mladog i zgodnog Ivana što mitropolit nije mogao da podnese, te je odlučio da „odstrani ometajući faktor“. Kažu da su mnoga ženska srca bila ojađena kada je profesor morao da napusti Karlovce.

Godine 1802. godine Jugović prelazi u Vršac gde i počinje da radi kao sekretar na dvoru episkopa Josifa Jovanovića Šakabente.

Politički ringišpil

Ivan Jugović u Srbiji je brzo napredovao. Već 1807. godine postavljen je za prvog sekretara u Karađorđevoj vladi i tada menja ime kako mu porodica koja je ostala u Austrougarskoj, ne bi trpela zbog njegovog angažmana u ustaničkoj vladi.

Iste godine Rusi su sa Turcima potpisali primirje, međutim, ovim pravnim aktom Srbija nije bila obuhvaćena. Zato Karađorđe šalje Jugovića u diplomatsku misiju u Vlašku sa zadatkom da izdejstvuje da i Srbija bude uključena u ovaj mirovni sporazum. Jugović je čak dobio i ovlašćenje da, ukoliko je potrebno, otputuje za Peterburg i pred samim imperatorskim prestolom zamoli za proširenje sporazuma. Dakle, ruke su mu bile u potpunosti odrešene i dobio je uvid u najviše državne tajne. Uprkos tome nije uspeo da ostvari zadatak.

Za to vreme u Beogradu mitropolit Grk Leontije Jugoviću je pravio raznorazne smicalice i intrige, najverovatnije jer mu je zamerao da je „austrougarski čovek“.

Po povratku iz Vlaške, što zbog činidbe mitropolita Leontija, što zbog kraha u pregovorima, tek Karađorđe Ivana Jugovića isključuje iz Sovjeta i iz državne službe.

Suočen sa takvom situacijom Jugović odlučuje da se vrati profesuri, svojoj prvoj ljubavi, i osniva Veliku školu.