Kako istorija, "potaknuta" politikom može skrajnuti iz nacionalnog sećana i najznačajne ličnosti srpske istorije, možda najbolje pokazuje primer Svetomira Nikolajevića. Intelektualac, minister, premijer, rektor, profesor, pisac i političar, humanista, gradonačelnik Beograda. Jednog od najznačajnijih ličnosti u Srba.

Svetomira  Nikolajevića zaboravljena legenda Srbije

Na razmeđu devetnaestog i dvadesetog veka, za vremena dinastije Obrenović, Srbija stiče nezavisnost. Postaje kneževina pa potom i kraljevina. Sa tim civilizacijskim tekovinama, a pre svih slobodom, počeo je razvoj i  modernizacija mlade balkanske države, izlazak iz osmanlijskog vekovnog "mraka". Zagledana, na tada savremenu Evropu, tadašnja elita, koju su sačinjavali intelektualci i imućniji ljudi, retki i jedni i drugi, čine osnovu u stvaranju i prvog građanskog sloja u Srbiji. Oni, ali i država, svesni zaostajanja seoske i ruralne Srbije, na školovanje u evropske centre šalju nadarenu mladež, koja se obrazovana vraća, dajući snažan impuls njenom razvoju.

Mnogi savremenici tog doba saglasni su u jednom - da je jedan od najvećih među njima bio Svetomir Nikolajević. Svojim obrazovanjem, širinom znanja, otmenim držanjem, retorikom, uspostavljenim kontaktima i vezama, kulturom i manirima oduševljavao je sve oko sebe. Sticao se utisak da ga zna i poznaje vasceli svet.

Od Tamnave do kraljeva i careva

Svetomir Nikolajević, rođen je 1844. godine u selu Raduša kod Uba. Visoko obrazovanje sticao je na najuticajnijim univerzitetima ondašnje i današnje Evrope - od Ciriha, preko Berna, Berlina, Pariza i Londona gde studira istoriju i pomoćne nauke. Po povratku u Srbiju, postaje pisar u Ministarstvu prosvete. Mladi naučnik će posao ćate 1873. godine zameniti pozicijom profesora na Velikoj školi, gde je držao katedru za Istoriju opšte književnosti. Kao profesor književnosti i istoričar, kao prvi na ovim prostorima objavljuje prevode Šekspira i Tasoa u "Listićima iz književnosti", kao i "Pripovetke u Grka", što nije čudno jer je govorio sedam svetskih jezika. Njegovi studenti su isticali da je bio jedan od najpravičnijih i omiljenih profesora.

Na poziciji rektora najviše obrazovne ustanove u Srbiji, sada pod nazivom Visoka škola, bio je od 1888. do 1890. godine. Akademsku karijeru po prvi put završava 1890. godine, da bi se dve godine potom vratio na poziciju profesora. Treba napomenuti da je bio i jedan od osnivača Srpske kraljevske akademije, preteče Srpske akademije nauka i umetnosti.

Svetomir Nikolajević bio je i veoma posvećeni humanista i humanitarni radnik. Učestvovao je u osnivanju i radu Društva "Sveti Sava" koje se bavilo obrazovanjem dece iz krajeva koji su još bili pod turskom vlašću, kao i humanitarnog Društva "Stefan Dečanski" za obrazovanje i vaspitanje gluvoneme i slepe dece. Pored toga, bio je član upravnog odbora niza ustanova nauke, kulture i obrazovanja u Beogradu i Srbiji. Kao ugledni slobodni zidar, bio je jedan od utemeljivača masonske lože "Pobratim", koja je okupljala najviđenije Srbe onog vremena i radila na ostvarivanju interesa otadžbine u inostranstvu.

Kad politika umeša svoje prste

Sigurno se pitate zašto je jedan ovakav čovek danas gotovo nepoznat? Odgovor leži u njegovom političkom angažovanju.

Političku karijeru počinje kao radikal, te 1881. godine ulazi u Narodnu skupštinu kao poslanik Narodne radikalne stranke. Razlaz sa radikalima počinje u vreme Timočke bune, kada se suprostavlja, kao odani obrenovićevac, odluci Glavnog odbora da se nasilnim putem krene u svrgavanje kralja Milana. Želeći da obezbedi mirno rešenje, posreduje između Nikole Pašića i kralja Milana, ali se ovi razgovori završavaju neuspešno, jer struja Pere Todorovića preuzima stranku i kreće u otvoreni sukob sa kraljem. Naravno, sve ovo se završilo hapšenjem, suđenjem i streljanjem najratobornijih pobunjenika.

Ipak, Nikolajević ostaje odan Obrenovićima. Tokom par meseci 1887. godine bio je predsednik Beogradske opštine, zatim ministar unutrašnjih dela 1894. godine. Iste godine postaje i predsednik vlade, te po ukazu dvora ukida Ustav iz 1888. godine. Kao jedan od najuticajnijih stranačkih prvaka, postaje član Senata u periodu od 1901. do 1903. godine

Obrenovići, Karađorđevići i Svetomir Nikolajević

Nikolajević je bio lični prijatelj kraljeva Milana i Aleksandra dinastije Obrenović. Ostalo je zabeleženo da je, u nameri da spreči Aleksandrovu ženidbu za "Lunjevicom", odnosno Dragom Mašin, išao toliko daleko da je pokušao da ugovori brak između mladog kralja i grčke princeze Marije. Naravno, bezuspešno.

Sve se promenilo posle Majskog prevrata 1903. godine, ubistvom kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage Mašin, te stupanjem na vlast druge srpske dinastije - Karađorđevića. Kao pristalica Obrenovića, pada u nemilost Karađorđevića i bivših političkih prijatelja iz redova radikala. Bio je čak i na spisku za likvidaciju, a smrt ga je mimoišla samo zato što je u vreme prevrata bio diplomata u Atini. Penzionisan je po drugi put iste godine.

Kažu da je Nikolajević slutio kakva će sudbina zadesiti poslednje na srpskom tronu iz dinastije Obrenović. To se vidi iz intervjua, koji je dao jednom bečkom listu,  nakon veridbe kralja Aleksandra sa Dragom Mašin, a koji prenosi doktor Vojkan Stanić u svojoj knjizi "Svetomir Nikolajević, život i delo".  Na pitanje šta misli o veridbi Drage i Aleksandra, odgovorio je da je to prvi čin tragedije dinastije Obrenović.

"A koji je drugi", upitao je bečki novinar?

"Završiće se onako kako se svaka tragedija završava" - odgovorio je Svetomir.

Majski prevrat i ubistvo kraljevskog para, koje je uzgred zgrozilo celu Evropu, nije Nikolajeviću "davalo mira" te je 1905. godine osnovao Društvo za legalno rešenje zavereničkog pitanja, s ciljem da pravnim argumentima dokaže krivicu oficira - zaverenika u Majskom prevratu i obavezu države da ih kazni.

Čovek koji je jednom Caru rekao "Ne"!

Ponižen i skrajnut sa političke i akademske scene, Nikolajević prve godine dvadesetog veka provodi u krugu porodice. Čak ni za vreme Prvog svetskog rata ne napušta Srbiju. O njegovom ugledu govori i to da mu je bilo ponuđeno mesto civilnog guvernera Srbije tokom austro-ugarske okupacije, koje je odbio uz rečenicu: "Nemam ja za to odobrenje od moje Otadžbine koja se još bori". Ovu ponudu dobio je lično od nemačkog cara Vilhema II. Umesto toga, godine okupacije provodi u Malom Crniću.

Kandidat za Nobela, bez podrške države

Sva svoja poznanstva i prijateljstva u svetu, Svetomir unosi za napredak Srbije, šireći i svoju ideju mirotvorca. Međunarodni mirovni pokret 1915. godine predlaže ga za Nobelovu nagradu za mir. Srbija, pod Krađorđevićima "sedi skrštenih ruku", ne preduzima ništa kako bi podržala kandidaturu i Svetomir ostaje bez najprestižnijeg svetskog priznanja. Te 1915. godine Nobelova nagrada za mir nije imala titulara, nije dodeljena.

Znala ga je cela Evropa

Nikada nije, iako čest gost svetskih metropola i dvorova, zaboravio odakle potiče, svoj nacionalni identitet. Jedna od njegovih najvećih vrlina bila je način kako je "svetsko i srpsko uspevao da usaglasi", i svu svoju ogromnu energiju i znanja uloži u državni, nacionalni i kulturni napredak. Bio je humanista u neprestanoj borbi za napredak otadžbine. Bezkompromisni borac za istinu i pravdu, vizionar i pokretač.

Preminuo je 18. aprila 1922. godine, sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Bio je oženjen Ankom, imao je četiri ćerke i dva sina.

U Beogradu, jedna ulica nosi njegovo ime, kao i škola u rodnoj Raduši. U holu SANU nalazi se bista ovog srpskog velikana, kao jednog od petnaest članova osnivača ove institucije. Bista koju je Društvo "Sveti Sava" nameravalo da podgine jednom od svojih velikana na Kalemegdanu nikada nije postavljena, navodno zbog sukoba Društva sa njegovim sinom Dušanom.