Ima jedna beogradska "strmina", ulica koja se proteže od srca nekadašnjeg Zapadnog Vračara do same obale reke. Spuštajući se kroz nju kao da prolazite kroz razne periode grada. Kroz Beograd kakav je nekada bio sa predratnim vilama, Beograd koji sada jeste oslikan u fasadama koje nose oštre crte modernizma, i Beograd kakav će biti u kvartu koji niče u savskom priobalju.

Ova senovita ulica ime nosi po vojvodi Milenku. Verovatno ste pomislii, "Ah, još jedan ratnik!", ali vojvoda Milenko Stojković bio je u ta vremena poznate ne samo po vojničkom, već i po ljubavnom umeću zbog koga je skandalizovao čaršiju s početka 19. veka.

Terzija i zavodnik

Milenko Stojković rođen je u selu Kličevcu, pored današnjeg Požarevca, kao najstarije dete Stojka i Stevane. Nemirni dečak slova je naučio u obližnjem manastiru Nimniku, gde izučava i terzijski zanat. Terzije su bili krojači koji su šili narodna odela. Zahvaljući roditeljskoj pomoći, a posebno pomoći zeta Turčina Ujezina Kesdžića za koga je bila udata njegova sestra, prelazi u Smederevo gde otvara svoju radnju i počinje karijeru uspešnog terzije.

Varoš je još tada znala da je Milenko malo "nestašan", pa nije bilo ni čudno kada je sa mladom Turkinjom nepoznatog dobio sina. Pošto je dete rano ostalo bez majke, nadenuli su mu ime Đuka i dali na staranje Milenkovoj sestri i zetu Ujezinu. Kasnije će Đuka krenuti očevim stopama, te posle Drugog srpskog ustanka postaje knez Ramske kneževine.

U želji da ga malo primire, zavodnika Milenka žene Milenijom sa kojom dobija bar troje dece. Za potrebe njihovog školovanja, otvara i školu u svom rodnom selu Klićevcu 1804. godine. Tu se zatekao posle dolaska dahija na vlast koje su zatvarale i pogubljivale viđenije Srbe. Ipak, nije mirovao. Ubrzo stvara mrežu zaverenika koji su čekali pravi trenutak da krenu u borbu protiv turskog zuluma. U vreme izbijanja Prvog srpskog ustanka, Požarevačka nahija slovila je za najveću i sa najvećim brojem boraca spremnih da krenu u obračun sa Turcima.

Foto: PD-US

Vojvoda koji se obračunao sa beogradskim dahijama 

Seča knezova bila je znak koji su čekali. Prvi udarac Turcima zadao je Momir iz Lučice, da bi mu se priključio Dobrnjac, Milenkov pobratim i ustanik. Za njima kreće i Milenko koji je pod kontrolom državo čitavo Podunavlje. Iako je Požarevačka nahija bila dobro utvrđena i sa brojnim turskim posadama, već krajem februara 1804. godine ustanici kreću u opsadu Požarevca. Milenko ne miruje, obraća se prvo Vlaško-ilirskoj regimenti u Beloj Crkvi, a potom i austrijskom caru Francu. Zaista neobičan potez u vremenima kada je pismenost bila niska, a pisanje samom caru skoro stvar naučne fantastike.

Pod snažnim združenim udarima, Požarevac je oslobođen sredinom maja 1804., a Milenko kreće put Beograda gde podno Karaburme ukotvljava svoj četokaik, malu vojnu lađu.

O Milenkovom njegovom ugledu među ustanicima i Turcima govori i to da je bio zadužen za izvršenje smrtne presude protiv četvorice dahija (Aganlije, Kučuk Alije, Mula Jusufa i Fočić Mehmed-age) koji su se odmetnuli i sprovodili teror u Beogradu i Srbiji, a u cilju smirivanja Srba koji su već krenuli u ustanak. Sa grupom svojih najboljih vojnika, a u pratnji nekolicine turskih, odlazi na Adu Kale gde su se dahije krile. Lukavstvom dolazi do informacije gde su se dahije krile i počinje napad u noći 24. na 25. jul 1804. godine, koji je potrajao čak osam sati.

Dahije su skončale na Adi, a njihove glave odnesene u Beograd Bećir-paši. I dok su turski vojnici nagrađeni dukatima za svoje delo, Srbi su ostali praznih šaka što je izazvalo odrđeno nezadovoljstvo.

Srbi se posle ovog događaja ipak nisu umirili. Vojvoda Milenko vraća se gerilskom ratovanju, a kao posebno važno ističe se njegovo učešće u bici na Ivankovcu, gde je i ranjen. Naime, kada je niški Hafiz-paša krenuo kao ispomoć za Beograd, na Ivankovcu su ga dočekali Petar Dobrnjac, Stevan Sinđelić i Milenko Stojković. Na pašin zahtev da se uklone sa puta carskoj vojsci, Milenko je odgovorio: "Pretnjama me ne uplaši! Udri svom silom. Rđa bio ako ti se uklonio!" I tako je i bilo. Bitka na Ivankovcu se smatra jednom od prvih bitaka u kojima su srpski ustanici pobedili Turke, i kojom je obična buna prerasla u ustanak koji je će zauvek izmeniti istoriju Srbije.

Ratni put ga vodi dalje u Negotin, gde vodi teške bitke. Izlazak iz nezavidne situacije rešen je dolaskom Karađorđa i ruske pomoći, te je posle oslobođenja iz Štubika i zvanično proglašen za vojvodu.

Njegova sledeća destinacija bilo je tursko utvrđenje Ram, gde će uspostaviti svoj dvor, kao i harem koji je skandalizovao ondašnju Srbiju. 

Harem o kome je pričala čitava Srbija

Začetak harema bilo je harem turskog komandanta Rama, koji Milenko zadržava uz obavezu da sve žene budu prevedene u pravoslavnu veru. Do proširenja harema dolazi posle oslobođenja Beograda, 1807. godine kada su velikim lađama Turci prevoženi niz Dunav. Neke od brodova je Milenko zaustavljao, i sa njih skidao najlepše žene, odvodeći ih u svoj harem. Ipak, većina tih žena u njegovom haremu nije bila zbog njegovog zadvoljstva, već da bi ih sačuvao od siromaštva i raznih napadača. Prihvatao ih je sa decom i držao u svom haremu, a kada bi se ukazala prilika udavao ih je za poznatije Srbe, davajući im dobar miraz. Njihovu decu, siročiće koje je prihvatao u svoj dom, a verovatno i decu koju je dobijao sa milosnicama iz harema, davao je na čuvanje i vaspitanje ženama koje nisu imale porode, vodeći i posle toga računa o njihovom školovanju.

Neke priče kažu da je jedno vreme harem brojao 42 žene, koje su ga dvorile i vodile računa o njima. Ostala je i priča da je sa vlajnom Katinkom, koja je bila u njegovom haremu, dobio još jednog sina, Iliju, koji je kasnije živeo u Kličevcu.

Smrt daleko od rodne grude

Kako se ustanička vlast širila, tako je dolazilo do sve većih sukoba između ustaničkih vođa. Do razdora između Milenka i Karađorđa dolazi posle odbrane Deligrada, a posebno kada je 1811. godine Milenko odbio poziciju Popečitelja (ministra) inostranih dela, zbog čega Karađorđe njega i Petra Dobrnjca proteruje iz države.

Pre prelaska Dunava, raspustio je harem, dajući svakoj ženi dovoljno dukata da započnu samostali život bez bojazni da će pasti u ropstvo ili da će ih neko zlupotrebiti. Svoju sudbinu, pak, potražiće u Rusiji gde će služiti u ruskoj vojsci.

Pred kraj života odlazi na Krim, gde je penzionisan u činu pukovnika. Iako je tačna godina njegove smrti nepoznata, smatra se da je umro u gradiću Bahčisaraju oko 1831. godine.