U osvit ratova za konačno oslobođenje balkanskih naroda, Dimitrije Tucović bio je na vrhuncu svoje političke karijere. Bez dlake na jeziku, kritikovao je politiku vladajuće dinastije, kako prema radnicima i seljacima, tako i prema okolnim narodima. Zbog svojih stavova o odnosu Kraljevine Srbije prema Albaniji u tadašnjoj i sadašnjoj istoriografiji pobrao je brojne kritike, često neopravdane i bez šireg konteksta istorijskih i društvenih događaja tog perioda. Ipak, i pored svog stava, bio je i ostao iskreni patriota.

Kada je Austrougarska izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, oštro se usprotivio svojim socijaldemokratskim saborcima iz Austrije, ukazujući da je politika njihove države, koju su zdušno podržavali, kolonijalna i porobljivačka.

Foto: Wikipedia - Tucović u u vojnoj uniformi

Ratne godine i smrt

Početak Prvog balkanskog rata označio je konačni kraj viševekovne osmanske vladavine. Nove države su nastajale, stare dobijale nove obrise i teritorijalna proširenja. Dimitrije Tucović ni u ovim burnim vremenima nije bio samo puki posmatrač. Kao rezervni podoficir, učestvovao je u krvavim borbama borbama na teritoriji Bujanovca, Kumanova, sve do Bitolja, Prilepa i Albanije. Zbog svog zalaganja u Prvom balkanskom ratu, nagrađen je zlatnom Medaljom za hrabrost, koju je odbio. Usledilo je i odlikovanje u Drugom balkanskom ratu koje, takođe, odbija iz protesta što nije dodeljeno nijednom vojniku koga je za isto predložio.

U kratkom međuratnom periodu usledile su njegove oštre kritike na račun teritorijalnog proširivanja Srbije na račun Albanije, zalažući se za idealističku Balkansku federaciju, ali i oštar stav prema vojnim zajmovima, plašeći se da će novi rat dodatno pogoršati položaj obespravljenog naroda, te omogućiti vladajućim klasama novo bogaćenje. Na međunarodnoj sceni zalagao se za jedinstven stav socijaldemokrata Evrope kako bi se sprečilo već novo krvoproliće.

Uvidevši da od međunarodne saradnje nema ništa, da su namere Austrougarske i Nemačke usmerene ka uništenju i porobljavanju njegovog naroda, 26. jula 1914. godine prijavljuje se u Prvi pešadijski puk Moravske divizije. Njegova jedinica upućena je u ratni vrtlog četiri dana kasnije, odakle ocu piše: "Što se mene tiče, ja ću polako, pametno, kao što me znate ali neću ni sada, kao što nisam nikada, ni pomišljati da sebe sklanjam od sudbine koja prati ceo narod".

Smrt ga je zatekla u samom jeku Kolubarske bitke. Zvanični izveštaj kaže da je rezervni kapetan druge klase, komandir 1. voda 1. čete 4. bataljona 1. pešadijskog puka Moravske divizije prvog poziva Dimitrije Tucović poginuo 20. novembra 1914. godine na položaju u zapadnom delu Vrapče brda. Jedan kuršum prošao je kroz obično vojno odelo, Ratni dnevnik i pogodio ga pravo u srce. To je bio početak njegovog dugog puta u večnost.

Dug put u večnost

Događaji koji su pratili posmrtni put Dimitrija Tucovića, ispostaviće se, bili su podjednako burni kao i njegov život. Na telo je prvi naišao dr Živko Topalović, koji je naredio da se Tucović iznese sa prve bojne linije. Za njegovu sahranu bio je zadužen Vlajko Martinović, poznat kao socijalista, kome je pripala tužna čast da sahrani svog vođu. Odlučeno je da bude sahranjen ispod jednog hrasta na putu Lazarevca do Rudnika, navodno po želji samog pokojnika. Skromni natpis glasio je: "Ovde počiva Dimitrije Tuocović, socijalistički borac za narodna dela”.

U svom prvom i privremenom grobu Dimitrije nije dugo počivao. Čuvši da je poginuo veliki čovek koji se borio za prava seljaka i radnika, stolar Milenko Marković na brzinu je napravio sanduk i sa seljacima iz Šušnjara sahranio ga na lokalnom seoskom groblju. Bila je to druga Tucovićeva sahrana.

Ratna nesreća gurnula je srpsku vojsku na povlačenje preko Albanije, a okupacione vlasti imale su nove planove za poginule srpske junake. 1916. godine naređena je ekshumacija tela poginulih u Kolubarskoj bici, koji su potom sahranjeni na vojničkom groblju u Lazarevcu. Preko noći, nad skromnom trećom humkom podignut je kameni beleg sa natpisom "Dimitrije Tucović, poginuo 1914. godine”.

Četvrta sahrana Dimitrija Tucovića desila dve decenije posle Kolubarske bitke, kada je po odobrenju vlade Kraljevine Jugoslavije počelo premeštanje zemnih ostataka sa vojničkog groblja. fTucovićevo telo je u posebnom metalnom sanduku, sa brojem 3, preneto u kriptu crkve Svetog Dimitrija u Lazarevcu. Činilo se da je napokon stigao na mesto večnog pokoja.

Foto: Wikipedia / Goldfinger - Tucović nekada na kružnom toku

Počivalište na kružnom toku

Tucovićev mir trajao je samo deset godina. Ratne godine donele su i smenu društvenih sistema u kojima su socijalistički i komunistički prvaci zamenili one prethodne. Kao jedan od pogodnih i kao jedan od najsvetlijih primera klasne borbe, istaknut je Dimitrije Tucović.

Donesena je odluka da se zemni ostaci socijalističkog velikana izmeste iz kripte crkve i sahrane na tek obnovljenom trgu Slavija u Beogradu. Ispraćaj i prenos trajo je tri dana, a prisustvovali su mu najviši državnici ondašnje Jugoslavije.

Velika, peta po redu, sahrana održana je na tridesetpetogodišnjicu Tucovićeve pogibije, 20. novembra 1949. godine. Dve godine kasnije, 1951. godine Trg Slavija preimenovan je u Trg Dimitrija Tucovića. Na trgu je postavljena i bista sa likom preminulog, rad vajara Stevana Bodnarova. Pored toga, ulica na Zvezdari ponela je ime Dimitrija Tucovića. 

Ova kontroverzna odluka, da se na kružnom toku sahrani pokojnik, i tada i danas izazivala je oprečne reakcije. Dok je za jedne to bilo proslava lika i dela velikog socijaliste, za neke od članova porodica bio je to otvoreni dokaz netrpeljivosti naslednika prema osnivaču socijalističke ideje. Smatrali su da je vlast, postavljajući ga u centar kružnog toka i tako čineći njegov grob nepristupačnim, kažnjavala Tucovića zbog njegovog nepokorivog patriotskog stava. Šta je zaista istina, ostaje otvoreno pitanje. 

Večno konačište u Aleji velikana

Decenije su prolazile. Činjenica da se na kružnom toku i zaista nalaze nečiji zemni ostaci, a ne samo bista, polako je bledela u sećanju. Slavija je kroz sve te godine i dalje ostala "Slavija", osim na zvaničnim dokumentima. Staro ime trga vraćeno je Odlukom Skupštine Grada Beograda 2004. godine.

Tih godina ponovo je pokrenuto pitanje regulisanja saobraćaja ovog važnog gradskog čvorišta, da bi se sa konačnom realizacijom počelo 2016. godine. Ovim planom bilo je predviđeno izmeštanje tela i statue Dimitrija Tucovića.

Isto je i učinjeno, gotovo 98 godina posle smrti Tucovića na Vrače brdu. Telo je izmešteno 13. novembra, da bi 20. decembra 2016. godine bilo položeno u grobnicu u Aleji velikana na Novom groblju uz najviše državne i vojne počasti. Bila je to šesta i, za sada, konačna sahrana Dimitrija Tucovića.