Laza Lazarević ostaće upamćen kao začetnik srpskog realizma u književnosti i lekar koji je ostavio značajan trag u medicini i životima onih koje je lečio. Međutim, iza uspešne karijere i velikog ugleda koji je uživao, Lazarević je krio tužnu sudbinu koja je možda mogla biti sasvim drugačija da je poslušao savet svoje majke.

Ljubavni jadi mladog Lazarevića

Da bi razumeli Lazu Lazarevića i izbore koje je pravio u životu, neophodno je znati iz kakvog je okruženja potekao. Rodio se Šapcu 1851. godine, a umro u Beogradu već 1891. Njegov deda Hercegovac, takođe po imenu Lazar, bio je trgovac, a svoj posao preneo je na sina Kuzmana koji se oženio Jelenom, hrabrom i odlučnom ženom starog kova. Ona je imala snažan uticaj na mladog Lazu Lazarevića, ali i na svoje tri kćerke. Odgajala ih je u strogom patrijarhalnom duhu i bila pravi stub porodice.

Lazina najstarija sestra Milka bila udata za Milorada Popovića Šapčanina, čuvenog književnika i kulturnog poslenika. Srednja sestra Evica bila je u braku sa Markom Todorovićem, a najmlađa Katica sa Đorđem Hasom, aleksinačkim apotekarom.

Majka Jelena se, isprva, jako protivila Milkinoj udaji za Šapčanina. Naime, njegov otac je bolovao od tuberkuloze kostiju i bio grbav, a pored Milorada, imao i jednog kljakastog sina, pa se bojala da tuberkulozu ne naslede preko oca i deca iz Šapčaninovog prvog braka. Međutim, Milka je bila vrlo srećna sa Šapčaninom, pa je Jelena, na posletku, prihvatila Šapčanina kao svog zeta.

Nekoliko godina kasnije, Laza Lazarević će stanovati upravo kod svoje sestre i Šapčanina, nakon što je upisao višu gimnaziju u Beogradu, a kasnije i studije prava. I tada Laza Lazarević stupa na prestoničku scenu. U Šapčaninovoj kući, mladi Lazarević je upoznao pregršt poznatih i uglednih ljudi, ušao u svet ondašnje prestoičke elite i mnogima "zapao za oko" kao potencijalni zet.

Majka Jelena tada se zabrinula za svog sina. Znala je da je Laza krhkog zdravlja i strašno se bojala da će ga dokosuriti neka ishitrena ženidba. Vodeći se starom poslovicom "Ženi se na brzinu, kaj se natenane", majka ga je često opominjala i upozoravala da se čuva.

Ipak, tu u ulici Kralja Petra I, gde je stanovao, jednoga dana Laza je video komšinicu Jelicu dok je zalivala cveće i odmah se zaljubio. Ni Jelica Milinović, kćerka jednog oficira iz Ćuprije, nije ostala ravnodušna prema njemu, pa je ljubav plamtela sve dok Lazarević nije morao da je ostavi i ode na studije medicine u Berlinu 1873.

Dok ga je ispraćala, majka Lazi ponovo reče da se pazi da ga ne ožene "na brzinu", pa da posle celoga veka bude nesrećan.

Laza klimnu glavom, ali se ipak, nedugo po dolasku u Nemačku ponovo zaljubi. Ovoga puta u Anu Gutjar, ćerku lekara koja je ostala bez oca, pa je sa majkom izdavala pansion u kome je Lazarević živeo. Ovu ljubav opisao je u svojoj autobiografskoj noveli pod naslovom "Švabica".

Majka najbolje zna

Ipak, Laza Lazarević Švabicu nije oženio. Prekinuo je vezu jer su ga majka i porodica čekali u Šapcu. Kako je ostao bez oca, Laza je bio jedino muško u kući i sve su oči bile uprte u njega. Odlučio je da ostavi svoju ljubav i vrati se kući.

Ovim izborom čuveni Jovan Skerlić bio je potpuno razočaran. Tridesetak godina kasnije on će napisati: "Bilo je očekivati da će taj oslobođeni duh, budući lekar, moderan čovek, ići za svojom glavom i svojim srcem. Ali ne! Duhovna pokornost, tradicija je jača i on će pognuti glavu pred apstrakcijom porodice."

Nakon učešća u srpsko-turskom ratu, Laza Lazarević je ponovo u Beogradu gde počinje da radi kao lekar. A onda se sudbina ponovo poigrala sa njim primoravajući ga da se oženi Poleksijom, kćerom tadašnjeg predsednika vlade Nikole Hristića.

Hristić je bio zet Tome Vučića Perišića i imao je mnogo dece. Među njima i šest kćeri za koje nije mogao da obezbedi miraz. Naime, iako je imao važnu funkciju, bio je prilično siromašan jer nije želeo da "prlja ruke".

Laza Lazarević je bio dobar prijatelj, čak pobratim, sa Kostom, Hristićevim sinom sve dok se, nekom prilikom nisu nešto posvađali. Međutim, zajednički prijatelji, među kojima je bio i Jovan Jovanović Zmaj, odlučili su da ih pomire. Tako i bi, a nakon obnovljenog prijateljstva, Kosta povede društvo svojoj kući na večeru.

I tu se Laza upozna sa Poleksijom, Kostinom sestrom koja je tražila muža bez miraza. Opušten u društvu, a i poprilično pripit, kada je krenuo kući Laza se okrenu i poljubi Poleksiju koja mu je upravo lampom osvetljavala put u dvorištu. Baš u tom trenutku svi Hristići izleteše i, uz silnu graju, počeše da mu čestitaju veridbu. Laza se nije branio, ali sada je trebalo nekako obavestiti i dobiti odobrenje majke Jelene.

Diplomatski pregovori

Ovom zadatku se pristupilo taktički. Kod Jelene u Šabac poslat je diplomata Nikola Pašić koji je verovao da će najbolji rezultat dati prepad u javnosti. Zato je izabrao da joj vesti saopšti baš kada je Lazina majka svoju kćerku Evicu odvela na prvi bal.

Pašić joj je prišao i rekao: "Gospođo Lazarević, čestitam vam veridbu vašeg Laze!" Pao joj je mrak na oči, ali nije se dala omesti. Uzvratila mu je: "Ja o tome ne znam ništa. Laza bi me valjda i sam izvestio..."

Pašić je onda dodao: "Vaša snaha je, gospođo, kći gospodina Nikole Hristića, predsednika vlade..." pogrešno verujući kako će položaj budućeg prijatelja impresionirati gospođu Lazarević.

Međutim, ona odbi da primi čestitke i napusti bal uz reči da joj nikako ne prija da se "orodi sa Nikolom Hristićem, koji je za vreme Katanske bune žario i palio po Šapcu uz Tomu Vučića, kada su bili poubijani toliki nevini ljudi i kada su čak i mome mužu, Kuzmanu Lazareviću, koji je pokušao da ograniči ta krvoprolića, zapretili da će izgubiti glavu."

Laza Lazarević ipak nije poslušao majku i oženio se Poleksijom sa kojom će izroditi četvoro dece – Milorada, Anđeliju, Kuzmana i Vladana. Poslednje dvoje su preminuli usled bolesti.

Lazina majka nikada nije promenila mišljenje. Smatrala je njegov brak budalaštinom i govorila kako oseća da je taj brak za njega koban: "To nije ni brak iz ljubavi, ni brak iz računa!" govorila je ona.

Nedugo zatim je preminula, ostajući u uverenju da je Laza napravio veliku grešku.

E sad. Dok neke romansirane verzije govore kako su Laza Lazarević i Poleksija imali solidan brak koji se završio 10. januara 1891. kada je Laza na samrtnoj postelji izgovorio svojoj supruzi poslednje reči: "Putovaćemo u osam i po", postoji i druga, sasvim suprotna verzija.

Prema njoj, Poleksija je bila žena koja nije imala razumevanja za svog muža i njegovu osetljivu prirodu, i ponašala se previše "komotno". Lazarević je pokušavao svašta, čak se obraćao i tazbini, ali su svi Hristići držali stranu Poleksiji, ostavljajući ga usamljenim i punim gorčine.

Jedini izlaz Lazi je bio posao kome se bespoštedno posvetio gledajući da kod kuće, gde nije imao mira ni spokoja, provodi što manje vremena. Besplatno je lečio decu i siromahe, delio lekove, odeću i novac koliko je mogao.

Sve ovo loše je uticalo na njegovo zdravlje, pa je na posletku i sam oboleo od tuberkuloze pluća i pao u postelju. Međutim, u kući nije imao adekvatnu negu i ostavljen je sam sebi nakon što ga je bolest uzela pod svoje.

Lazarevićeve sestre su posle njegove smrti čak tvrdile da je umro pljujući krv, ležeći nepresvučen i uz neizručenu pljuvaonicu. Navodno su ga poslednji put videle 20. decembra kada se u krevetu grčio od hladnoće.

Ukoliko je ova verzija tačna, možda ne treba da čudi što je bolnica za lečenje duševnih bolesti ponela ime Laze Lazarevića. Ipak, sa ovakvom sudbinom, ko još ne bi poludeo?