Da li je Đorđe Vajfert (1850. – 1937.) poznatiji kao pivar, industrijalac, guverner ili dobrotvor, zavisi s koje strane ga posmatrate. Ali, koji god ugao da odaberete, sigurno je da se radi o čoveku koji je srpski narod toliko zadužio da se njegov lik danas nalazi na novčanici od 1.000 dinara.

Za Đorđa Vajferta u Beogradu se pričalo da je poreklom Nemac, a dušom Srbin. Rođen je u Pančevu, tada je to bila Austrougarska, ali je silno želeo srpsko državljanstvo i sanjao o životu s one strane Dunava, u Beogradu. Zahvaljujući svojoj marljivosti, dopao se knezu Mihailu Obrenoviću koji mu je pomogao da se preseli i postane državljanin Srbije, za koju je Đorđe uradio neizmerno mnogo.

Uprkos ogromnom bogatstvu, Vajfert je oduvek želeo da bude čovek iz naroda. Svim silama se trudio da izgubi austrijski naglasak, ali mu to nije uspevalo. Odbijao je da se bavi politikom, a o učlanjenju u neku stranku nije želeo ni da čuje.

Foto: Stari Beograd - Vajfertova pivara u Beogradu

Pivo hladi, dušu sladi

Za Đorđa Vajferta se, u ondašnjoj Jugoslaviji, ali i u čitavoj Evropi, čulo zahvaljujući pivu. Ipak, titulu najbogatijeg čoveka države zaradio je bakarnom rudom.

U proizvodnji piva obreo se zahvaljujući svom dedi po kome je dobio ime. Stari Vajfert u Pančevo je došao iz Vršca. Porodica je poreklom bila iz Gornje Austrije, ali se čiča oduvek osećao kao Srbin. Svoj imetak stekao je dereglijama kojima je žitarice prevozio od ušća Save i Dunava, pa do Siska. Međutim, slučaj je hteo da mu se rođak iz Pančeva požalio kako muči muke sa pivarom koju je otvorio, moleći ga za pomoć.

Tako deda Đorđe preuze pivaru. Uposlio je svoje kefalo i reorganizovao čitav posao sa pivom. Ali, reka ga je zvala. Voleo je čiča Vajfert da plovi, pa odluči da posao sa pivarom prebaci na svog sina Ignjata. Ne želeći da sina baca u vatru, Đorđe ga prvo posla u Minhen kod profesora Sedlamajera, jednog od najvećih stručnjaka za pivo, a potom i kod vlasnika čuvene pivare Špaten. Nakon što je pokupio znanje, Ignjat pančevačku pivaru uze pod svoje i od nje napravi mašinu za pravljenje novca. Posao je toliko dobro išao da Ignjat odluči da se proširi na Kneževu pivaru u Beogradu koju je uzeo u zakup.

U međuvremenu Đorđe Vajfert, Ignjatov sin, nije ni slutio da će čitava Evropa uskoro znati njegovo ime.

Đorđe je prvo završio trgovačku školu u Budimpešti. Međutim, to nije bilo ono što ga je zanimalo. Zato u Vajenštofenu pored Minhena, apsolvira Veliku pivarsku školu i 1872. dolazi u Beograd, a otac mu daje Kneževu pivaru na upravljanje.

Vajfert kao da je bio stvoren za pivarski posao. Posle samo godinu dana, u svojoj 23. godini, nakon što je dobio srpsko državljanstvo, Đorđe kupuje plac na brdu Smutekovac, današnjem Topčideru. Ovde podiže novu pivaru koja je danas poznata kao Beogradska industrija piva – BIP.

Foto: Pinterest / Nemanja Anđelković - Vagon za prevoz Vajfertovog piva

Đorđe Vajfert neumorni rudar

Peripetije u životu Đorđa Vajferta kreći sa njegovom željom da juri i pronalazi rundna bogatstva.

Naime, Vajfert je više od svega voleo da zalazi po brdima i traži rude. Javnost je verovala da Đorđe ima opsesiju rudnicima, dok su pojedini njegovi prijatelji čak pokušavali da mu preko suda odrede staraoce jer je trošio novce i novce na svoja istraživanja.

Kada se tačno zainteresovao za rudnike, ali se pretpostavlja da je sve počelo kada je otvorio rudnik u Kostolcu kako bi imao ugalj za rad parne pivare u Beogradu. Od srpske vlade je dobio pravo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji i, od tada, je više vremena provodio na terenu nego li u Beogradu. Spavao je na zemlji, hodao po kiši i nevremenu i vodio sa sobom inženjere i kopače, kupovao alat, podizao rudarska naselja...

Otvorio je davno napušteni runik žive na Avali i u selu Ripnju podigao topionicu, ali žive gotovo da nije bilo. Nije imao sreće ni sa rudnikom olova "Sveta Ana" na Delijovanu, kao ni sa rudnikom "Sveta Varvara" na Peku. Istraživao je na Miroču, Rudniku, Zlotu...

Novac je odlazio poput vode iz slavine, pa je Vajfert morao da proglasi prvi bankrot. Iako je uspevao da se, zahvaljujući pivari, povrati, još dva puta je morao da se suoči sa bankrotstvom.

Pivara je bila jedino što mu je "čuvalo leđa", a zasluga za to pripadala je isključivo Vajfertovom vernom knjigovođi Areri. On je pivaru na Smutekovcu uspeo da sačuva od odlaska na doboš bar 10 puta.

Foto: Novosti / Arhivska fotografija - Ulaz u jedan od Vajfertovih rudnika

Pričalo se da je Đorđe Vajfert zbog bankrotsva pomišljao čak i na samoubistvo. Ipak, čim bi se pribrao, bio bi to opet onaj stari, u poslu neustrašivi Vajfert. Obukao bi najlepše odelo, zadenuo cvet u rever, nakrivio šešir, menicu u ruke i pravac banka.

Prelomni trenutak dogodio se kada je Vajfert od Trgovačke banke zatražio čak 50.000 dinara u zlatu. Pre toga su mu sve beogradske banke okrenule leđa smatrajući da bi toliki zajam bio čist gubitak.

Međutim, direktor Trgovačke banke Miloš Tucaković uzeo je Vajfertovu menicu i bez reči stavio potpis. Nije ni slutio da je tim novcem pomogao otvaranje borskog rudnika u koj je Vajfert upravo sav novac.

Van svake sumnje je da je Vajfert otkrio glavno rudište bakra u blizini Bora, a time i Borski rudnik. On je 1903. postao i njegov prvi vlasnik, ali samo na godinu dana. Za potpunu eksploataciju bio je potreban ogroman kapital. Ortake je našao u Francuzima, a oni su stvari mogli da izguraju samo ako se osnuje akcionarsko društvo. Tako je nastalo Francusko društvo borskih rudnika sa osnovnim kapitalom od 5,5 miliona zlanih francuskih franaka podeljenih u 11.000 akcija.

Vajfert je dobio 3.300 akcija i na ruke više od milion zlatnih franaka.

Foto: Fond Đorđe Vajfert - Vajfert za radnim stolom u Narodnoj banci

Neverovatni guverner Narodne banke

Sa ovakvim kapitalom i kao čovek koji se dokazao kao poslovni virtuoz i imao poštovanje kneza, nije mu bilo teško da postane viceguverner, a zatim i guverner Narodne banke Srbije –zapravo bio je jedan od njenih osnivača. Zaslužan je za očuvanje vrednosti dinara i pospešivanju kreditnih poslova u zemlji. O tome kako je Đorđe Vajfert obavljao svoju dužnost, svedoči i jedan neobičan događaj.

Dođe Vajfertu u kancelariju neki seljak s juga Srbije, koji se u Beogradu zatekao idući trbuhom za kruhom. Imao je nešto ušteđevine, ali mu je nedostajalo 500 dinara da otvori aščinicu – restoran domaće kuhinje. Onako neukom, neko mu je rekao da do novca može doći putem menice, pa je potražio prvu banku.

Međutim, tamo su rešili da ga nasamare, te ga pošalju u Narodnu banku i objasne da menicu treba da potpiše neki Vajfert. Rečeno učinjeno. Provukao se seljak pored portira, našao kancelariju nekog Vajferta i pravo s vrata reče: "Ti li si, bre, taj Vajfert koji potpisuje menice? De, turi si potpis i meni."

Vajfert je odmah shvatio da je nesrećnik nasamaren, ali ga je oduševila njegova otvorenost i prostodušnost. Osmehnuo se i setio svoje pozajmice od 50.000 dinara u zlatu. Stavio je paraf i čak dodao da on lično garantuje za vraćanje seljakovog duga.

Seljak se vratio u banku odakle su ga poslali kod Vajferta i, likujući, tresnuo menicu šalterskom službeniku.

Foto: Milan Jovanović / Arhivska fotografija - Đorđe Vajfert u svečanom rudarskom odelu sa odlikovanjima

Ljubav prema otadžbini

Vajfert je čovek koji je zaista voleo državu u kojoj je živeo. Bio je dobar jahač i kao srpski konjanik učestvovao je u ratovima. Žalostan što ne može da se lati oružja u balkanskim ratovima, poslao je srpskoj konjici na dar vagon piva. Tokom Prvog balkanskog rata 1912. platio je za 60.000 vekni hleba koje su bile podeljene izgladneloj sirotinji.

Kako nije imao potomstva, za života je delio ono što je stekao.

Beogradskom univerzitetu poklonio je vrednu numizmatički zbirku od 14.114 primeraka pretežno antičkog novca. Muzeju grada ostavio je čuvenu zbirku slika, skica i akvarela starog Beograda. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja, dobile su ga i stare dame za dom na Dedinju, a dao je izdašnu donaciju za izgradnju zgrade Srpske akademije nauka i umetnosti. I kada bi ostajao bez pare u džepu bio je u stanju da pozajmi novac da bi ga nekome poklonio. Na opasku da nije štedljiv odgovarao je: "Treba davati da bi se opet steklo".

Foto: Fond Đorđe Vajfert - Vajfert među ranjenicima u Prvom svetskom ratu

Teško je pobrojati sva udruženja  - naučna, prosvetna i humanitarna, kojima je Vajfert bio osnivač ili dobrotvor. Pomagao je i Udruženje gostioničara i hotelijera, Kelnerski fond i Udruženje beogradskih piljara. Jednu crkvu podigao je u Glogovcu kod Bora gde je držao rudarsku laboratoriju, a drugu Pančevcima. Lepa bogomolja i danas postoji. Najpre je trebalo da bude kapela u kojoj bi bili sahranjeni Vajfertovi roditelji Ignjat i Ana. Srbi iz Pančeva požalili su mu se da nemaju pravoslavnu crkvu sa tornjem i satom koji bi svi mogli da vide i crkva je nikla.

Đorđe Vajfert je umro 1937. u 87. godini života. Opelo mu je održano u pančevačkoj Crkvi sv. Ane, a sahranjen je na pančevačkom groblju.